Vršnjačko nasilje dio je zastrašujuće realnosti, no i dalje nema pomaka s mrtve točke kako bi se ovaj problem smanjio, a kamo li u potpunosti uklonio. Narod je dovoljno educiran, no u praksi malo tko ispravno reagira. Najčešće, ne reagira uopće. Igor Salopek, voditelj Integrativnog centra mentalnog zdravlja, navodi kako živimo u kulturi narcizma i kulturi nasilja.
– Kad spojimo te dvije kulture, dobijemo činjenicu da svaki dan medijski natpisi i izvještaji u elektronskim te tiskanim medijima govore o puno nasilja, o nasilju u zajednici, a koje se onda preslikava na vršnjačko nasilje. To je nasilje koje je posebno traumatično za djecu i mlade ljude. Mi ćemo puno govoriti u zadnje vrijeme i trebamo govoriti o vršnjačkom nasilju, jer moramo uvijek slati poruku da niti jedno nasilje nije prihvatljivo i da se mora sankcionirati. S druge strane, ono što je puno važnije, mora se raditi i osnaživati i žrtve nasilja, ali jednako tako i počinitelje nasilja, Igor Salopek, voditelj Integrativnog centra mentalnog zdravlja.
Kad govorimo o vršnjačkom nasilju ono je najčešće emocionalno, ali može biti i fizičke prirode, primjerice seksualno nasilje.
– S druge strane živimo svi skupa u jednom virtualnom prostoru, živimo digitalne živote, pa se to nasilje iz ovog fizičkog života prelijeva poprilično intenzivno u nasilje u digitalnom svijetu koje ostavlja jednako tako intenzivne posljedice i traume za mladog čovjeka za cijeli život.
Među mladima dominira omalovažavanje od strane vršnjaka, kao i vrijeđanje putem društvenih mreža.
– I zato je posebno važno, ne samo, naravno, educirati djecu, ne samo puno raditi s djecom koje jesu žrtve nasilja i počinitelji nasilja nego s druge strane još važnije je puno raditi s roditeljima, osnaživati roditelje u njihovim roditeljskim kompentencijama, osnaživati zdrave i zrele roditeljske stilove i ono što je također posebno važno, a to je pogotovo odgojno obrazovni sustav kojeg je potrebno osnaživati, educirati kako pravilno reagirati kad se dogodi vršnjačko nasilje. Ono što moram spomenuti, bez obzira što imamo prilike svaki dan svjedočiti izvještajima vršnjačkog nasilja, najveći broj djece neće uopće povjeriti se nikome, a kamo li nekim drugim sustavima kojima je to posao.
Gubi se povjerenje u sustave kojima je posao reagirati kad se dogodi vršnjačko nasilje, stoga je potrebno stvarati kvalitetan odnos između roditelja i djece kako bi djeca imala povjerenje u njih. Ono se prije svega gradi kroz komunikaciju, kroz jedan zajednički rast i razvoj. To će pridonijeti tome da, ako je dijete žrtva vršnjačkog nasilja, prvo će se povjeriti osobi koja joj je bliska.
– S druge strane, zašto djeca nemaju povjerenje u sustave koji bi ih trebaju zaštiti? Pa zato što su ti sustavi vrlo spori. Najčešće ne reagiraju brzo i adekvatno kako bi trebali reagirati, a da ne spominjem rane intervencije i prevenciju koja bi zapravo bila nazočna.
Prije nekoliko desetljeća psihološka slika bila je posve drugačija. Djeca su u školama više poštivala učitelje, te su bila mirnija i suosjećajnija. Danas su mladi opušteniji i slobodniji po pitanju ponašanja.
– Moramo znati da svijet naše djece nije naš svijet, a još manje svijet naših roditelja. Svijet se promijenio. Svijet se prije svega digitalizirao, okolnosti su pogotovo u ovim vrlo turbulentnim, ali i agresivnim te nasilnim vremenima, ovakve kakve jesu i sve se to preslikava na našu djecu. Dijete koje je počinitelj nasilja je najčešće i svjedok nasilja, najčešće u svojoj obitelji ili u svom životnom prostoru. I koje opet reflektira određene svoje psihičke turbulencije i izazove kroz tu agresiju, kroz to nasilje na druge ruke. Onda, još jednom, prije svega rad s počiniteljima nasilja i rad s djecom, a onda, naravno, i sa širom javnošću.
Žrtve vršnjačkog nasilja često se boje odlaska u školu i iz škole, odbijaju ići u školu, žale se da su bolesni da bi mogli ostati kod kuće ili markiraju iz škole. Nažalost, mnogi roditelji ne prepoznaju to kao znak opasnosti, već ga karakteriziraju kao lijenost ili razmaženost.
