Prije samog početka rukometne sezone odlučili smo vas upoznati s novim igračem Hrvatskog rukometnog kluba Karlovac Benedekom Pintérom, kojeg u klubu zovu Beni. Beni je 22 godišnjak iz Mađarske, kojemu je rukomet postao važniji od života. Već mjesec dana Beni živi, trenira i igra u Karlovcu, a evo kako se snašao i što kaže o klubu.
Osjećaš li se ovdje dobrodošlo? Sviđa li ti se sam grad? Sviđa li ti se ekipa? U kakvim si odnosima s dečkima?
–Da, ovo je izravan odgovor. Ali ova ekipa me jako, jako dobro dočekala. Svi iz osoblja, iz ekipe, su stvarno dobri dečki i cure. Svi mi pomažu u puno stvari. Imamo jezični problem jedni s drugima, ali pokušavam i poboljšati te stvari. Svi su stvarno, stvarno ljubazni, stvarno uslužni. Timska kemija i ova atmosfera su također gostoljubivi i topli. Stvarno mi je zadovoljstvo biti dio ovog tima i stvarno mi je zanimljivo da ponekad kada sam tamo, s više dečkiju, znate, zajedno pokušavaju početi govoriti engleski koji i ja mogu razumjeti.
Kada si počeo igrati rukomet? Kako je do toga došlo? Jesi li oduvijek stvarno želio biti rukometaš?
–Rukomet sam počeo igrati davno, mislim da sam imao oko sedam godina. Počeo sam u lokalnoj, školskoj ekipi, a nakon škole imali smo treninge tri puta tjedno. To je tada bilo samo za zabavu. Uz to sam trenirao i plivanje, atletiku i druge aktivnosti, u kojima sam također bio dobar i uživao. Nisam bio fokusiran samo na rukomet. Uglavnom sam se sportom bavio zahvaljujući roditeljima. Oni se nisu profesionalno bavili sportom, ali su bili dobri u svemu što su radili. To mi je jako značilo, pogotovo u najranijim godinama, kada sam imao četiri ili pet godina. Kad sam se rodio, nakon toga smo stalno izlazili – igrali košarku, išli u prirodu, vozili bicikle i bavili se svakojakim sportskim aktivnostima koje sam mogao raditi i koje smo mogli raditi zajedno kao obitelj. To je imalo stvarno veliki utjecaj na moje odrastanje i na to kako sam zavolio sport. Nakon toga rukomet mi je postao jako zanimljiv i uzbudljiv.Tako je zapravo sve počelo – prvo sam igrao u lokalnom timu i bio sam prilično dobar. U to vrijeme su me pozvali da prijeđem u drugi klub. Imao sam 12, možda 13 godina. Nisam oklijevao – nazvao sam oca da mi donese stvari za školu i odlučio sam: igram ovdje. Klub je bio udaljen 200 kilometara, ali nisam se dvoumio. Škola je bila jako dobra, tako da nije bilo problema ni s učenjem. Bila je to velika promjena, ali i velik korak u mom odrastanju. Nakon toga sam otišao u Vesprim i tamo proveo oko sedam godina, od mlađih kategorija do seniora druge lige, uključujući i posljednjih godinu i pol.Uvijek sam puno radio u rukometu. U svakom klubu bio sam najprofesionalniji igrač. Nikad nisam bio najtalentiraniji, ali mogu sa sigurnošću reći da sam bio najvrijedniji radnik.
Misliš li da bi mogao podučavati mlađe generacije rukometaša?
–Mislim da imam strpljenja za igrače, i to je važno. Mogu biti strpljiv i mislim da bih se dobro snašao u trenerskoj ulozi. Dobro se zabavljam, ali i puno učim iz rukometa – pratim kako drugi igraju, što mogu poboljšati i što se može prenijeti u naš klub, našu momčad. Zbog toga vjerujem da bih mogao biti dobar trener, iako naravno uvijek trebam igrače. Svjestan sam da se život ne odvija uvijek kako želimo i da je današnji sport postao izrazito profesionalan. Ja sam uvijek pristupao maksimalno ozbiljno: prije treninga istezanje, pa zagrijavanje i sam trening, a nakon njega dodatni rad i ponovno istezanje. Rukometni trening trajao bi sat i pol, ali s pripremom i dodatnim vježbama to je zapravo bilo tri sata posvećenosti. A znam da većina igrača to ne radi – možda tek pokoji.
Imaš li ovdje u klubu nekoga kome se najviše obraćaš? Kome se obraćaš za sve, osim treneru?
–Iskreno, nemam ovdje najbolju osobu. Jer sam ovdje tek 3-4 tjedna. I treba mi vremena da upoznam sve, ali nisam sramežljiv. Mogu pitati sve o tim stvarima. Živim u stanu, a moj cimer je Fista pa njega obično pitam ako je kod kuće ili imam li neka pitanja. Trudim se sve obaviti sam. Dakle, nisam u stilu: “Moram ovo pitati, moram ovo pitati.” Samo imam nekih problema s jezikom, ali zbog iskustva koje imam iz proteklih godina u rukometu, osjećam da mi ne treba toliko pomoći u rukometu. Pogotovo kada imamo trening.
