Veliki tjedan zauzima posebno mjesto u kršćanskoj tradiciji kao vrhunac liturgijske godine, vrijeme duboke sabranosti, promišljanja i duhovne priprave za Uskrs. U tim danima vjernici se prisjećaju ključnih događaja iz Isusova života – od svečanog ulaska u Jeruzalem na Cvjetnicu, preko Posljednje večere na Veliki četvrtak, do muke, smrti i konačno uskrsnuća. Veliki četvrtak osobito nosi snažnu poruku poniznosti, služenja i ljubavi prema bližnjemu, utjelovljenu u Isusovu činu pranja nogu učenicima. Upravo kroz te znakove i obrede, vjernici su pozvani ne samo promatrati, nego i osobno proživjeti dubinu otajstva koje stoji u središtu njihove vjere.
–Za nas vjernike je baš Veliki Četvrtak tako potresan, jer, evo, na misiji Večere Gospodnje koju mi slavimo u našim crkvama, zanimljivo je da drugo čitanje donosi Sveti Pavao i tamo kaže: Pavao “ono što sam ja dobio, ja to vama predajem”, a to je slavlje Euharistije, one noći kad je Krist uzeo kruh za hvalu i tako.
A evanđelje, ono što Isus govori te večeri, je pranje nogu. Čekaj malo, nije li trebalo biti nekako obrnuto? Zašto na Veliki Četvrtak crkva stavlja pred nas evanđelje u kojem Isus, kada je to učinio, kaže: jeste li svjesni što sam vama učinio? Pa ako sam ja učitelj, a jesam, ispravno kažete, ako sam ja vama oprao noge, to ste vi došli učiniti jedni drugima. Često puta možda imamo dojam da to zaboravljamo, da nakon sve te mise idete u miru. Mi smo sada dužni to raditi u svijetu. Znači, biti tu zbog drugih, kazao je vlč. Duje Kurtović.
Tijekom ovih dana mnogi svećenici obilaze bolesne, nemoćne i starije u domovima, pružajući im ispovijed, pričest i bolestničko pomazanje, stvarno pokazujući služenje u praksi. Upravo kroz te susrete dolazi do izražaja istinska poruka Velikog četvrtka – biti prisutan i služiti onima koji su u potrebi. Evanđelje nas podsjeća da naše služenje bližnjemu, često nevidljivo, zapravo odražava Kristovu prisutnost među nama.
–Ono evanđelje, kada je rekao: „Bio sam gladan, niste me nahranili? Bio sam gol, bos, niste me obukli?“ Onda kažu neki: „Pa, Gospodine, kada si ti to bio?“ A on kaže: „Niste smjeli znati.“ Ne smiješ ti sad ići nekomu činiti dobro, pa reći: „Jesi vidio? Daj mi plus, daj mi nešto.“ Ne vidimo sad da to bude jedan default, jedno normalno ponašanje. No stoji, da kada imamo u životu dobro, dolazi do jednog problema – da postajemo slijepi za čovjeka pored sebe. Možda moja sebičnost i trošenje vremena, energije, nečega, bude tako da samo mislim na sebe. Tu je jako dobro uvijek spomenuti, ovih dana baš to govorim ljudima, evo tako mi je došlo ove godine, ono evanđelje o Bogatašu i Lazaru. Bogataš koji je možda bio dobar čovjek, ali ima jedan problem. Koji? On nije doživio Lazara pred svojim vratima. I zbog toga što ništa nije učinio Lazaru, završio je u paklu. Isus je rekao tu riječ: pakao. I tu je baš to jako dobro pitanje – da budemo osjetljivi, senzibilni, da budemo prema tome, da, gdje god mogu, imam svoje poslove, neću stići danas sve to učiniti, kaže vlč, Kurtović.
