Pater Dario, koji je posljednjih godina djelovao u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Novigradu na Dobri, poznat je vjernicima, ali i brojnim stanovnicima Karlovačke županije po svom neposrednom pristupu ljudima, humanitarnom radu i angažmanu u pomoći najpotrebitijima. U razgovoru je govorio o svom svećeničkom pozivu, radu s bolesnima i siromašnima, Svetom Vinku Paulskom, misiji lazarista, ali i odlasku iz Novigrada na Dobri.
Na pitanje koliko mu je važan izravan i neformalan kontakt s ljudima izvan oltara, pater Dario kaže kako drugačije svoj poziv ni ne može zamisliti.
Ne znam što bih inače – da živim zatvoren u sobi? Vinko je tako shvaćao svoj život, da živi za druge, da izlazi ususret njihovim potrebama i njihovim mukama. To su bili njegovo breme, ali s druge strane i njegova velika radost. Nije gledao čovjeka samo kao čovjeka, nego kao onoga u kome Krist živi. To je tajna utjelovljenja Božjega koja se nastavlja kroz sva stoljeća do kraja svijeta.
Dodaje kako voli i fizički rad jer ga takve aktivnosti odmaraju.
Volim inače biti u kakvom fizičkom poslu, bojati i takve stvari. To me odmara. Sad, kada su bile velike vrućine, nisam mogao toliko koliko sam htio, ali većinu sam napravio. Bit će drugi put još posla.
Posebno mjesto u njegovu djelovanju zauzima obilazak bolesnih i podrška sustavu palijativne skrbi u Karlovačkoj županiji. Govoreći o radu s ljudima u najtežim trenucima života, istaknuo je koliko je tada važna ljudska blizina.
To sigurno zahtijeva možda najviše angažmana čovjeka, jer svi mi idemo prema jednom izlasku svome, a kako će to izgledati, unaprijed ne znamo. Čovjek proživljava mnoge krize, možda mu se čini da je njegov život bio besplodan, ali s druge strane nada i vjera govore da i to služi nečemu – upoznavanju sebe i svoje stvarnosti. Često puta vidimo da ljudi umiru tko zna na kakve načine, negdje ostavljeni od svojih, negdje iza nekog zastora. Zapravo tada možda najviše trebaju ljudsku blizinu i da znaju da taj rastanak nije zauvijek. To je samo za neko vrijeme. Ponovno ćemo se vidjeti i tada ćemo tek biti oslobođeni svih muka, briga i žalosti.
Upravo je pomaganje drugima, smatra, jedan od ključnih odgovora na životne izazove.
Kako ćemo mi inače spasiti sebe ako se ne zalažemo za drugoga? I kako ćemo naći odgovore, a da nam drugi ne pomogne? Često puta sam doživio da sam imao neko pitanje koje nikako nisam mogao sam riješiti. Čim sam sjeo i s drugim počeo razgovarati, sinulo mi je kako bi to trebalo izaći van.
Govoreći o djelovanju lazarista, istaknuo je kako danas misijsku karizmu nastoje ostvarivati i kroz centre za obrazovanje, kulturu i susrete.
Htjeli smo da cijela provincija radi na tome da preko tih centara, na drugačiji način, ponudimo mogućnost ljudima da se susretnu s onim što je važno u životu. Najprije preko gostoprimstva. To je Vinko posebno naglašavao. Ako je netko u muci, neću ga ja još više pritiskati, nego mu trebam pokazati malo svjetla i obzorja, da ne potone u toj situaciji misleći da nema izlaza. A Bog uvijek ima izlaz, samo možda treba dugo čekati.
Velik dio razgovora posvećen je Svetom Vinku Paulskom, utemeljitelju lazarista i jednom od najpoznatijih svetaca posvećenih služenju siromašnima.
Pater Dario istaknuo je kako je Vinko živio iznimno intenzivnim životom te je, unatoč teškim okolnostima, gotovo cijeli svoj život posvetio drugima. Govorio je o njegovom školovanju, svećeničkom pozivu, životnim kušnjama, zarobljeništvu i postupnom otkrivanju vlastitog poslanja.
Njegovo obraćenje se jako sporo događalo. Sam mi je rekao da, kada je shvatio što znači biti svećenik i kakav je to strašan stalež, radije bi ostao obrađivati zemlju.
Jedan od ključnih trenutaka u njegovu životu bilo je iskustvo služenja bolesnima i siromašnima.
Vidio je kako je teško kada čovjek ostane sam, a ne zna kako da si pomogne. I tako mu je Bog pokazao što bi trebao činiti u životu.
Vinko je kasnije organizirao pomoć siromašnima i bolesnima, a upravo se iz tog djelovanja razvila organizirana karitativna skrb.
Čovjek koji je daleko gledao shvaćao je da vjera nije dovoljna ako nije vjera dostojna, a to samo kroz djela. Zašto mi molimo? Molimo samo zato da spoznamo što nam je činiti, da imamo snagu da to izvedemo u korist čovjeka.
Na pitanje koliko mu Sveti Vinko pomaže u vlastitom svećeničkom životu, pater Dario odgovara jednostavno:
Pa ja ga zazivam svaki dan.
Lazaristi su u Hrvatskoj prisutni desetljećima, a pater Dario podsjetio je i na njihovu povijest. U Hrvatsku su prvi put došli tijekom Drugog svjetskog rata, djelujući od 1941. do 1947. godine u Svetnicama kod Karlovca.
Lazaristi su se kasnije ponovno vratili u Hrvatsku, a od 1958. godine djelovali su u župi Vrapče. Pater Dario u Novigrad na Dobri stigao je 2012. godine.
Posebno mjesto u njegovu radu zauzima i Udruga svetog Vinka Paulskog u Hrvatskoj, kroz koju je u stalnom doticaju s ljudima koji žive u siromaštvu i teškim životnim okolnostima.
Najprije je teško uspostaviti kontakt s dotičnom osobom. Možda ih rodbina zapusti. A kad vide da se netko zanima za njihovu majku ili oca, onda se malo trgnu. Nekad se stvarno otvore jer vide da sami sebi ne mogu pomoći.
Volonteri, kaže, moraju biti izravno uključeni u situaciju.
Vrlo je važno, obično po dvoje idu, pa najprije snime kako je situacija u toj obitelji, što oni trebaju i kako žive. Onda se zajedno raspravlja i dogovara što bi i kako trebalo napraviti da im se pomogne. Ne samo ići po principu rekla-kazala, nego baš u kontakt s tim ljudima, oči u oči. Tako je Vinko uvijek radio.
Posebno je teško, dodaje, kada osoba pomoć ne želi prihvatiti.
Najtiže je možda kada netko ne želi pomoć. Veliko je kada ga na neki način rehabilitiraju, kada ima barem zadnje dane ili mjesece života na ljudski dostojan način.
Na pitanje kako mlade potaknuti na volontiranje i pomaganje drugima, pater Dario smatra da je ključno da imaju primjer i osobu koja će ih voditi.
Mora netko pokretati. Najprije treba biti sam u tome i pokazati im kako je zapravo najvažnije da nešto napravimo za nekoga tko nam možda nije ni rod ni blizak. Kršćanin je onaj koji misli na onoga koji mu nije ništa po krvi, ali mu je po krštenju brat i sestra jer je dijete Božje.
Dodaje kako pomoć često ne mora biti velika.
Možda nekome nacijepati drva, nekome donijeti lijek. Često puta kada me netko nešto traži, ne znam na koga bih se obratio. Mnogi su jako dobri po duši, ali nemaju osjećaj da bi malo žrtvovali vremena za drugoga. A to je najvažnije.
Mi ne živimo za sebe. Bog nas šalje svaki dan nekome.
Pater Dario je i vicepostulator kauze za proglašenje blaženim oca Janeza Strašeka, lazarista koji je stradao u Hrvatskoj. Govoreći o postupku, istaknuo je kako je biskupijski dio procesa završen i da se dokumentacija sada nalazi pred crkvenim tijelima u Rimu.
Kod mučenika se ne traži čudo za proglašenje blaženim. Dovoljno je njegovo svjedočenje životom. Međutim, za kasnije proglašenje svetim onda će se tražiti čudo.
Poseban dio razgovora odnosio se i na njegov odlazak iz Novigrada na Dobri. Nakon više od desetljeća provedenih u toj sredini, pater Dario odlazi u Vrapče, gdje je već ranije djelovao.
Ja sam takav da ne volim stalno biti na istom mjestu. Sad već skoro 14 godina sam tu. Sedam sam godina bio u Beogradu i uglavnom u gradovima. Ovo mi je sada dobro došlo kao jedno osvježenje, da sam bio malo na selu, a sad opet idem tamo.
Vrapče mu, kaže, nije nepoznato.
Na toj župi sam već bio. Negdje sam proveo 23 godine ukupno u Zagrebu, zajedno sa studijem, tako da mi to nije nepoznato. Sigurno da su mnogi ljudi koje sam poznavao već pokojni, sada su to i nove generacije, a potrudit ću se da napravim onoliko koliko mogu za njihovo dobro.
U novoj sredini čeka ga redoviti pastoral, ali i obveze koje proizlaze iz pripadnosti misijskoj družbi.
Ono što se od mene traži na župi je redoviti pastoral. Sigurno da će biti posla i za ono što spada na potrebe družbe, jer nisam samo pastoralni radnik, nego moram misliti i na našu zajednicu.
Iako odlazi iz župe, njegov odnos s ljudima Novigrada na Dobri time ne završava. Kako i sam naglašava, njegov poziv ostaje isti – biti uz čovjeka, slušati ga i pomoći mu kada je najpotrebnije.
