Nakon više od 20 godina pastoralnog djelovanja na području Karlovca i Karlovačke županije, velečasni Duje Kurtović odlazi iz Karlovca, a svoju će svećeničku službu nastaviti u Svesvetama. Tijekom godina služio je u Dugoj Resi, Vrhovcu, Prekrižju, Baniji i Švarči, gdje je ostavio trag kroz rad sa župljanima, braniteljima, motociklistima, volonterima i brojnim drugim ljudima.
U razgovoru se prisjetio prvih dana u Karlovcu, ljudi i susreta koji su mu obilježili svećenički put, blagoslova motociklista, rada s braniteljima, ali i onoga što će ponijeti sa sobom nakon odlaska.
Nakon 21 godine pastoralnog djelovanja na ovom području odlazite iz Karlovca. Što vam je prvo prošlo kroz glavu kada ste saznali da odlazite?
Poziv je bio tajnika 29.6. na Petrovo. Dan kasnije sam, nakon dva pogreba, otišao kod nadbiskupa i doznao. Ne znam, nekako u sekundi kad kaže: ‘Ti ćeš sad ići tamo’, onda ti, ne znam, u djeliću sekunde nekako se izmiješaju svi mogući osjećaji koje doslovno osjetiš od trbuha najdalje, a nisu leptirići.
Kada danas pogledate svoj put kroz Karlovac i okolicu, koje vam se uspomene prve pojavljuju?
Pa ovo, baš to si i navela, to je jedan miks svih mogućih životnih situacija koje su svakodnevica svima nama. S tim da, evo, nekako mi u našoj službi bivamo pozivani od ljudi, tko god se neki put malo osokolio i potrudi ili pozove, jednostavno tu si zajedno s njima.
Pa evo, kasnije Banija, nešto veća župa, zajednica, jako puno volontera i svega što god da se zamisli moglo se ostvariti. Već početak, dakle, bajkeri, branitelji i tako, tako sam htio baš i doći do branitelja. Pa evo, Švarča, gdje sam bio najduže do sada u životu, to je 11 godina i evo, baš od rađanja do smrti, do bolesti, radosnih trenutaka, druženja, probe zborova, klanjanja, svetih misa, od čašćenja, evo, masa je toga.
Koliko je Karlovac tijekom svih tih godina promijenio vas?
Pa s jedne strane, evo, novi izazovi, nove životne situacije, jedna odgovornost jer sam sam bio na te dvije župe. I doslovno cijela ta godina, i pastoralna i građanska, u kojoj imaš puno toga, jednostavno, htio-ne htio, se upleteš u sve te događaje, evo, koje Crkva kao takva nudi, tu smo pastoralna skrb za ljude.
Jednostavno, nema tu neke prilagodbe, kao i sad, što me čeka. Jednostavno, čovjek se ne može na neki način pripremiti da točno zna što će biti. Svaki dan je jedna nova priča za sebe, svaki dio dana također, evo, susreti u bolnici, bolesnička pomazanja, dakle, ne znam kojim bih, kojim bih riječima, terminom, dakle, jednostavno upisao toliko toga, evo, što se stvarno, evo, izdogađa.
Postoji li neki čovjek ili susret koji će vam zauvijek ostati posebno vezan uz Karlovac?
Pa opet, evo, tu ih je bezbroj. Sad mi se vratilo, jedna žena, evo, baš s Male Švarče. Obitelj je prije, evo, možda devet godina nazvala, rekli su: ‘Baka je loše’ i tako. Došao sam u bolnicu, stvarno je bila jako loše i cijela obitelj je bila oko nje, jako lijepa scena, i htjela je stvarno primiti sve sakramente.
I onda, kada sam odlazio, oni su još, obitelj je ostavila, baka nije trebala, nije bila u snazi, nije bila u moći, ali ja sam skoro bio već na izlaznim vratima i ona me je zaustavila, evo, čas ništa, ona kaže: ‘Hvala.’ Evo, recimo, sad jedna od scena, a bilo ih je bezbroj.
U Karlovac ste došli kao vrlo mladi svećenik i tada gotovo nikoga niste poznavali. Kako je izgledala ta prilagodba?
Pa to je ona istina. Kada kažem često puta i parovima mladencima, kada je priprava djela za sam sakrament, kažem: ‘Gledaj, iz dana u dan.’ Ti nikad ne znaš na što dolaziš, jednostavno tu si. Ja ću reći, možda slikovito bačen, ništa negativno ne mislim, baš je ta Duga Resa bila takva. Dakle, doslovno nikoga u ovom kraju nisam poznavao.
I jednostavno, učiš se s ljudima, tu si, nov si, s tim nije svijet počeo. I ti ćeš s tim završit. Dio si tih ljudi. Naravno, stvarno se trudimo, nikoga ne vrijeđati, nikoga ne ismijavati. I jednostavno biti tu za ljude.
Posebno ste postali prepoznatljivi po blagoslovu motociklista. Kako je uopće počela ta priča?
No, nekako, kad sam došao u Karlovac, stvarno glavni razlog mi je bio doći do branitelja. Tako sam ja sebi nekako posložio da možda masa branitelja su bajkeri. I baš u početku, nekoliko, nekolicina branitelja je odmah došlo i ovaj: ‘Velečasni, da te pozovemo, blagoslov motocikala’ i tako dalje.
I onda, kad sam ih blagoslovio, dakle, doslovno, meni je došla narodna uzrečica: ‘Pa besposlen pop i jariće krsti’, jel? Kaj sad imam te mašine blagoslivljati. Stvarno, malo me to mučilo neko vrijeme.
Što ste kroz godine naučili od motociklista i branitelja, a što možda niste mogli naučiti iz knjiga?
Pa, to je jedno, ono, duboko, jedno iskreno, što ljudi prolaze, o čemu se ne govori. Jednostavno, uvijek postoji, naravno, svatko od nas dopušta neke osude, insinuacije u nekim skupinama ljudi i tako dalje, ali, evo, baš doslovno, kroz jednu upuštenost, kroz jednu normalnu ljudskost, kroz, ne znam, ono, ‘daj mi pet, daj mi ruku’, potapšaš nekoga i oni tebe, evo, stvarno, jednostavno, uđeš čovjeku u dušu.
I ono što čovjek prolazi, što ne stoji u nikakvim knjigama o PTSP-u, o psihologiji, ali jednostavno, evo, ljudi se otvaraju. I možda, evo, vjerujem, hvala Bogu, i uopće mi nije žao ni toga što sam morao nešto i platiti da čovjek ima što preuzeti, ali hvala Bogu, otvorilo mi je vrata prema onoj skupini ljudi koji su mi tako dragi, tako posebni.
Što ćete iz Karlovca ponijeti sa sobom, a što želite ostaviti Karlovčanima?
Pa ponijet ću sve te divne uspomene, koje nema šanse zaboraviti i ne želim ih nikad zaboraviti, pa i one teške, možda i ne tako neki put lijepe, ali svaku što ostavljam, pa volio bih da, evo, stvarno, nikada, ali stvarno nikada, nikada nije bila namjera s moje strane bilo koga povrijediti, ismijati i neki put kad sam kroz šalu htio nešto, što god, tražili ljudi u uredu preko telefona.
Pa ja volio bih da ostane molitva, blagoslov, to jedno sjećanje. Ne treba ništa zahvaljivati, ali ipak me se neki put netko sjeti, evo i ‘Sveti Franjo Ksaverski, ti moli za nas’, ili ‘Sveta Tri Kralja’, ili ‘Sveti Anton Dugareški’, ili ‘Blaženi Alojzije Stepinac’, evo, sjetite me se koji put, bar imam kroz taj kratki zaziv.
Kada biste sada pred cijelim Karlovcem, svim ljudima, župama i susretima koje ste imali tijekom više od 20 godina mogli reći samo jednu stvar, što biste im poručili?
Ha, teško, jako pitanje, a nekako je sad, kad si me pitala, samo ovaj, ja bih ovako odgovorio: posebno dragi su ljudi i najbliži, nekako duhovno povezani, oni gdje sam mlade ljude ili djecu pokopao.
