Nakon dvije godine provedene u Karlovcu, fra Siniša Pucić odlazi u novu službu. Dosadašnji župni vikar u Župi Presvetog Trojstva svoj će pastoralni put nastaviti u Zagrebu, a za Trend se osvrnuo na vrijeme provedeno u gradu na četiri rijeke, ljude koje je upoznao i ono što nosi sa sobom.
Prije dvije godine došli ste iz Rijeke u Karlovac, a sada odlazite. Što vam prvo prođe kroz glavu kada pogledate te dvije godine?
Pa, jedna je zahvalnost. Zahvalnost Bogu i ljudima koje sam upoznao, svima vama koje mi je Bog stavio u život. To je ono najveće bogatstvo koje čovjek kroz život nosi sa sobom.
Kod nas redovnika čest je slučaj da mijenjamo adrese, da prelazimo iz jedne službe u drugu, iz jednog rada u drugi. Onda su upravo ljudi ono najveće što nosimo u svojim „koferima“. Sve druge stvari su nebitne. Zavjet siromaštva govori da nisi vezan ni na što i ni na koga, ali ljude nosim kao poveznicu s Onim koji mi ih je dao. To mi jača vjeru i daje smisao za daljnje služenje. Moj je život sada bogatiji za sve one koje sam u Karlovcu od Boga dobio kao dar i s tim darom idem ususret novim izazovima i ljudima koji me čekaju.
Kada ste došli, rekli ste: „Iz jedne Rijeke stigao sam u grad na četiri rijeke.“ Je li vam Karlovac postao jednim dijelom i vaš grad?
Kako da nije. U Karlovcu sam prepoznao prekrasne ljude. Svi nekako imamo određene, generalne poglede na sredine u koje dolazimo i često ih generaliziramo, obično u negativnom smislu. Dolazim iz Rijeke, sredine u kojoj ima puno ljudi različitih svjetonazora, vjerskih opredjeljenja i svega ostaloga što je dio mog identiteta – ta različitost.
I u Karlovcu sam doživio tu različitost, ali za mene je ona ljepota i bogatstvo. U ove dvije godine upoznao sam mnoštvo ljudi. Neki su već postali moji prijatelji, a neki su bili prolaznici, ali su u određenom trenutku odigrali važnu ulogu u mom životu. Po tome ću svakako najviše pamtiti Karlovac i smatrati ga sredinom u koju ću se rado vraćati. Doći ću pozdraviti one koje sam upoznao i staviti Karlovac na listu gradova koji su svakako moji gradovi.
Manje je poznato da ste radili i u novinarstvu, u Novom listu, a po dolasku u Karlovac imali ste i televizijsku emisiju. Koliko vam to iskustvo znači?
Jako puno. Ljudi često razmišljaju da je život redovnika i svećenika potpuno novo stvaranje koje više nema poveznicu s onim što je bilo prije. Dugo godina sam bio u novinarstvu i ono je ušlo u moj život, rekao bih, teče mi i venama. Ne želim ga se odreći ni kao svećenik i redovnik, bilo da mogu nekome pomoći ili ispuniti medijski prostor.
Prije svega, novinarstvo su ljudi. Vi koji radite ovaj posao itekako dobro razumijete koliko je on zahtjevan i nije jednostavan.
Što vas je u Karlovcu najviše iznenadilo, možda pozitivno, a možda i negativno?
Iskreno, možda će biti čudno ako kažem da nije bilo neugodnih iskustava. Rad s ljudima uvijek je zahtjevan i ne znaš tko će pokucati na vrata s kakvim zahtjevima. Bez obzira na to traži li netko materijalnu ili duhovnu pomoć ili postoji neko nerazumijevanje, shvaćam da tako možemo funkcionirati svugdje.
Ne moramo se oko svega slagati, ali ne moramo se zbog toga ni mrziti, tući ili prestati razgovarati jedni s drugima. Nisam imao neugodnih razgovora ni iskustava zbog kojih bih nekoga iz ovog grada pamtio po tome.
Što vam je u Karlovcu posebno priraslo srcu?
Karlovac mi je kao grad svakako prirastao srcu jer sam uvijek volio manje sredine, s puno zelenila. Ove četiri rijeke nešto su posebno. Bez obzira na to što idem u Zagreb, znam da će mi to nedostajati. Zagreb nema ono što ima Karlovac – tu jednu dušu grada i jedan mir koji se ovdje može osjetiti na svakom koraku.
To čovjek u određenoj fazi života treba i za time vapi. A ono pozitivno, opet se vraćam, jesu ljudi. To je nešto što ne mogu opisati. Dolazim iz obitelji u kojoj sam bio jedinac i rano sam ostao bez oca. Nisam imao braće i sestara i nekako vidim da mi je Bog nadoknadio tu želju da imam jako puno braće i sestara u duhovnom smislu. Ljude stvarno tako doživljavam.
Kakav je bio vaš odnos s fra Leom i ostalom braćom u Karlovcu?
Fra Lea poznajem od prije. Svi se mi poznajemo jer prolazimo takozvanu formaciju. Ulazak u redovništvo traje godinama i tijekom tih priprema netko može odustati i otići nakon godinu, dvije, tri ili više. Fra Leo je nešto prije mene ušao u samostan, ja nešto kasnije, tako da smo se još kao bogoslovi poznavali.
Naravno, nije isto poznavati nekoga i živjeti s nekim. To je uvijek izazov i zahvalan sam Bogu na fra Leu i na suživotu s njim, kao i s fra Davorom i fra Andrejem. Čovjek kroz braću upozna različitosti. Ne mora svatko biti kao ja i ja nisam mjerilo drugome. Od svakoga možeš nešto naučiti.
Je li vam bilo žao kada ste saznali da odlazite? Je li vas to povrijedilo?
Nije me povrijedilo. Kao čovjeku, teško je povući crtu kada je negdje lijepo, a znaš da ideš dalje u neki novi početak. Što si stariji, svi znamo da stalno pakiranje kofera i započinjanje novih početaka nije jednostavno, ali nosi jednu ljepotu izazova.
Mi smo, kada smo krenuli ovim načinom života, znali da nećemo biti tamo gdje mi želimo i kako mi želimo, nego tamo gdje nas Bog odvede preko naših nadređenih. Tamo nas čekaju novi ljudi i nova braća kojima možemo nešto dati, ali i od njih nešto primiti.
Žao mi je zbog Karlovca, ljudi i braće, ali nisam povrijeđen. Baš sam zahvalan na svemu što je bilo. Ovo mi je peti premještaj u životu i svaki mi je bio poseban.
Zašto ste baš odabrali franjevački red?
Franjevaštvo je izbor. Kao da dođeš u jedan vrt pa vidiš različito cvijeće koje ti se sviđa. Sve je posebno, svako na svoj način. Kada sam bio puno mlađi nego sada, tražio sam i prepoznavao vlastiti identitet – što volim, što me veže uz vjeru i što me veže uz ljude.
To su bili jednostavnost, ljepota susreta i blizina čovjeka, pogotovo čovjeka u potrebi. Oblikovao me rad sa siromašnima i bolesnima. Kroz Franjevačku mladež upoznao sam život svetoga Franje i upravo tamo pronašao odgovor na svoje pitanje. Tu možeš ostvariti sebe onako kako vjeruješ da Bog to želi i pronaći istinsku sreću i radost.
Koliko su vam važni susreti s bolesnima, starijima i ljudima u potrebi?
Naučio sam biti bliži ljudima. Ne mogu zamisliti da mi je smisao života okruženost zlatom, srebrom ili ne znam kakvim stvarima ako nisam usmjeren prema čovjeku koji je kraj mene tužan, žalostan ili nema ono osnovno za život.
Nećemo postati bolji ljudi ako smo stalno usmjereni na sebe i svoje potrebe, nego ako se okrenemo drugima. Tada nam Bog šalje ljude koji nam baš tog dana trebaju, ljude koji nas mogu učiniti sretnijima i kroz koje možemo ispuniti smisao tog dana.
Sudjelovali ste i u molitvenom hodu kroz Karlovac. Što vam je taj događaj pokazao o vjernicima ovog grada?
Svaka inicijativa koja proizlazi iz duhovne potrebe govori koliko je važno da smo zajedno, da vjeru ne živimo samo u svom osobnom odnosu s Bogom, nego da je dijelimo i svjedočimo.
Svjedočiti i dijeliti vjeru nije nametanje. Ne mogu i ne želim nikoga prisiljavati da mijenja svoje stavove o životu, vjeri, Bogu ili ljudima, nego to želim pokazati svojim primjerom. Vjerujem da upravo takve inicijative, poput molitvenog hoda ili javnih okupljanja, pokazuju da su vjernici dio svakodnevnog života ovog grada.
Koliko vam je važno da svećenik izađe izvan crkvenih zidova?
Važno je jer smo mi dio ovoga svijeta. Ja nisam samo svećenik, ja sam građanin i susjed. Ovdje smo na dvjestotinjak metara od pravoslavne braće – to nisu dvije neprijateljske crkve, nego dva izbora kako živjeti vjeru.
Tu su i kafići u koje rado odem, popijem kavu i osjećam se prihvaćeno. Svećenik nije netko koga posao veže uz četiri zida crkve. Prvenstveno sam čovjek ovoga grada i želim se osjećati prijateljem svima te kao čovjek, franjevac i svećenik biti na raspolaganju i pomoći drugima.
Jeste li već početkom srpnja znali da odlazite iz Karlovca?
Jesam. Samo, neke se stvari odmah ne iznose u javnost jer se može dogoditi da se netko od braće teško razboli ili umre i onda se cijeli raspored može promijeniti. Kada premještaj službeno bude potvrđen, najprije se kaže župljanima, a onda se objavi široj javnosti.
Premještaj ne znači da je to neka kazna ili da je netko nešto skrivio. U našem je slučaju, pogotovo redovničkom, to normalan slijed. Netko će negdje ostati duže, netko kraće. To ne znači da je onaj koji ostaje bolji, a onaj koji odlazi gori ili obrnuto. Jednostavno, trenutno postoje određene potrebe i netko smatra da baš ti trebaš biti na drugom mjestu.
Što mislite da ste vi ostavili Karlovcu, a što Karlovac ostavlja vama?
Vjerujem da sam ostavio jedno otvoreno srce. Koliko je bila velika želja i koliko sam mogao biti na raspolaganju ljudima, to sam i bio, ali mogao sam i više. Vjerujem da nikoga nisam povrijedio. Ne želim da ljudi plaču zbog mog odlaska, nego da ovo gledamo kao novi početak, jer naši životi, zajedništva i prijateljstva započeta u Karlovcu nastavljaju dalje.
Hoćete li se moći vratiti u Karlovac?
Idemo korak po korak. Naučio sam prihvatiti ovaj dan i učiniti najbolje što mogu danas. A ako bude sutra, Bogu hvala.
Što biste prije odlaska poručili Karlovčanima?
Jednom sam dobio prezentaciju koja govori o vlaku koji putuje, a mi smo svi u ovom životu putnici u tom vlaku. U jednom trenutku ulazimo u nečiji vagon ili kupe. To su naši roditelji, bake, djedovi i ljudi koje poznajemo. Oni putuju prije nas, a onda u jednom trenutku moraju izaći iz našeg kupea jer je to njihova stanica.
Onda ponovno neki novi ljudi ulaze u naš kupe i naš vagon. Poanta je da putujemo zajedno kroz ovaj život, da ono što smo negdje započeli nastavimo na najbolji mogući način i da stvaramo zajedništvo. Da svatko od nas daje najbolje od sebe na radnom mjestu, u obitelji i svojim župnim zajednicama.
Dragi Karlovčani, putujemo zajedno tim vlakom. Nismo daleko, tu smo blizu i vjerujem da ćemo se još po kupeima susretati i imati prilike dijeliti radost zajedništva.
