Gotovo da ne postoji mlada žena u Karlovcu i okolici koja ne zna tko je Slavica Žeger. Rođena Karlovčanka doktorica je znanosti na području kineziologije, bivša taekwondoistica i vlasnica obrta na Baniji koji je namijenjen za trudnice i rodilje. Sport joj je urođen i bio je normalan nastavak i u njenom četvrtom desetljeću života. Taekwondoom se počela baviti još kao djevojčica u Baniji Pandasu. Na pitanje zašto baš taj sport, kaže da u njeno vrijeme odrastanja djeca nisu niti imala velik izbor aktivnosti kao što je to slučaj danas. Korak po korak, stvorila se ljubav koja joj je otvorila i poslovna vrata.
– Mi smo svoje vrijeme provodili vani i bili smo strašno aktivni. U školu bi klubovi dolazili tu i tamo i to je bilo stvarno jako rijetko da se predstavi neki sport. Bio je pokazni sat taekwondoa i meni se to jako svidjelo. Odmah sam ušla u tu priču. Krenulo je sve od mladih dobnih kategorija prema dalje. Preživiš prijelaz iz kadeta u juniore, iz juniora u seniore i odrasteš u biti u odraslog čovjeka. Nakon toga sam otišla na kineziološki fakultet i to me odredilo u životu, objašnjava Slavica.
Za nju su disciplina, trening i odricanje bili posve normalna stvar i nije bilo nikakvih izmotavanja oko sporta. Medalje joj nisu predstavljale uspjeh. Naravno, voljela je natjecanja i dobre plasmane, ali nije patila zbog neostvarenog rezultata.
– Meni je poraz sastavni dio života. Ništa od čega se radi panika. To je samo jedna u nizu lekcija i prirodni je dio života. Nikad nitko nije u našim generacijama radio od toga paniku ili to doživljavao jako dramatično. Pobjede i porazi bili su sastavni dio dana, a ne tjedna, perioda ili života. Mogu reći da me stvarno to izgradilo kao osobu i mislim da sam zbog toga strašno otporna.
„Meni je bilo normalno potući se pet puta u danu“, kaže Slavica kroz smijeh kako to zna objašnjavati svom mužu pa mu i dalje nije jasno. Jako je mentalno otporna što joj je pomoglo u svim sferama života, a sve zahvaljujući sportu. Na prvoj godini fakulteta još je bila izrazito aktivna, a onda se posvetila karijeri koja je danas doista impresivna i vrijedna svakog divljenja. Postati doktoricom znanosti kineziologije njena je osobna pobjeda, ali mišljenja je da titula ne čini osobu. Redovita je na konferencijama i piše radove. Kako tvrdi, to je za nju ljubav „sa strane“. Nažalost, papir i titula danas nemaju jačinu kao nekad kod zapošljavanja.
– Realno, mislim da ne previše. Mislim da tu treba biti dobar omjer stvarne titule što je kod nekih reguliranih profesija nešto što je preduvjet kako bi se dalje u toj profesiji netko mogao ostvariti. Mladima danas nedostaju upravljačke vještine koje dolaze s iskustvom. Mislim da je to dobra kombinacija i jedne i druge stvari. Nitko nije dobio posao isključivo radi titule, ali ta titula s nekakvim jako dobrim vještinama sa strane, mislim da je recept za uspjeh.
Zanimljivo, oduvijek je htjela biti patolog. Ipak, kroz svoj obrt ispunila je želju prema medicini te je usmjerena na ljudsko tijelo kroz jedan drugačiji oblik. Nakon što je došla iz inozemstva i vratila se u grad na četiri rijeke, ideja je postala stvarnost. Oduvijek ju je ljutilo što ljudi na području medicine moraju otići put drugih gradova kako bi dobili kvalitetnu uslugu. Godine 2019. pokrenula je vlastitu priču koju možete saznati već danas ako poslušate našu emisiju „Klub žena“ na Trend radiju u 17:30 sati.
izvor fotografija: privatna arhiva
