Kad je kao vrtićanac igrao na olimpijadi dječjih vrtića na karlovačkom „Sokolu“, postigao je tri pogotka. Legendarni karlovački igrač i trener, a tada u ulozi sudca, Stjepan Benić, odmah ga je pitao: „Mali, tko si ti?“. Uslijedio je brz odgovor: „Zovem se Mateo Pribanić.“. Odmah je pozvan na trening u Karlovac 1919 i tako je počela njegova nogometna čarolija. Mateo je danas fizioterapeut u najvišem rangu hrvatskog nogometa. Već tri godine brine za zdravlje nogometaša Rudeša, a iza sebe ima inspirativnu i igračku i poslovnu karijeru. Proteklo proljeće zauvijek će pamtiti s obzirom da je s klubom osvojio SuperSport Prvu NL.
– To je stvarno poseban osjećaj. Ti kad vidiš tu radost na svim tim ljudima koji jesu u tom klubu kao i lica navijača i onih koji bodre klub, to je ono zbog čega dolaziš svaki dan i radiš. Kad shvatiš da si napravio velik uspjeh, krenu ti posebne emocije jer znaš koliko si se dao u sve to. Znaš koliko je bilo ranih ustajanja, kasnih ostajanja u ambulanti i pričanja s igračima.
Slavilo se do kasno u noć, a fešta je trajala i tjedan dana. Ipak, veselje nije trajalo predugo jer pauza je vrlo kratka kad je u pitanju najviši rang. Strah ulaska nije postojao, ali realnost situacije i uvjeta sasvim su druga priča.
– Rudeš je klub koji od tebe očekuje u svakom novom tjednu maksimalnu ozbiljnost i profesionalnost. Dug je put do kraja prvenstva i velika su očekivanja od uprave, kluba i svih ljudi koji ulažu u klub. Atmosfera u svlačionici i stožeru je super te se nadam da ćemo tako i nastaviti.
Mateo mora doći dva sata u klub prije igrača. Prvo se posveti ozlijeđenim igračima, a oni koji sudjeluju u trenažnom procesu, njih priprema.
– Tijekom treninga, ako sam u mogućnosti, dodam tu i tamo loptu jer se bez lopte ne može. Pazim na vodu ako dečkima zafali. Ako se netko ozlijedi, ne daj Bože, odmah interveniram. Nakon treninga odradim ostale stvari koje su potrebne igračima kao što su npr. masaže i terapije. Vikendom idem s ekipom na utakmice.
U jednom trenutku u Rudešu su bila tri Karlovčana, Ivor Ribar, Duje Korač i Josip Mihalić, a Mateo ih poznaje od djetinjstva. S njima je imao posebnu sinergiju, no jedna osoba ga je ipak najviše oduševila sa svojom skromnošću, profesionalnošću i dobrotom:
– To je Ivan Tomečak. To je stvarno osoba koja svakom nogometašu može biti primjer. Imam poseban odnos s njim i svaki put sam s guštom radio što god je trebalo, od masaže, terapije do proslave gola. Stvarno je fantastičan lik.
Do posla u Rudešu došlo je iznenada, ali nikad se ništa u životu ne događa slučajno. Njegov trud napokon je nagrađen te sad živi najbolji period svoje karijere. Njegova teta, također fizioterapeutkinja, bila je na kavi s prijateljicom kojoj se dan ranije kolega požalio kako je ostao bez pomoćnog fizioterapeuta. Tad je bio u intenzivnoj potrazi za novim fizioterapeutom.
– Teta mi je odmah prenijela njihov razgovor. Isprva nisam bio previše zainteresiran jer sam htio i dalje igrati nogomet, ali nakon što sam razmotrio svoju tadašnju situaciju, odlučio sam proći na razgovor za posao. Rudeš se u tom trenutku natjecao u najvišem rangu što mi je zvučalo kao zanimljiva prilika. Nekoliko dana kasnije otišao sam na kavu s budućim kolegom gdje smo ubrzo dogovorili sve detalje suradnje. Svega par dana nakon obavljenog sastanka u klubu, službeno sam postao pomoćni fizioterapeut prve ekipe. Teta, hvala ti!
Mateo se s veseljem prisjeća svojih prvih nogometnih koraka tako je i prvi kontakt s loptom imao s 2 godine kad su ga mama i tata obukli u dres Dinama te mu stavili loptu između nogu. Bila je to ljubav na prvi pogled.
– Mislim da se s time jednostavno rodiš ili ne. Od tog trenutka znao sam da će mi lopta biti sastavni dio života. Sjećam se samo da mi se svidjelo „to nešto“ kako se kotrlja i svaki put kad bih ju lupio ili kad bi dolazila k meni, izmamila bi mi osmijeh na lice te bih bio baš jako sretan. Od mojih prvih koraka pa sve do danas, nogomet je sastavni dio mog života. Ne prođe niti jedan dan, a da u njemu nema nogometa. To je ljubav koja će trajati, vjerojatno, sve dok sam živ. Moram prvo napomenuti da mi nogomet nije bio prvi sport kojim sam se bavio. Prvi sport kojim sam se bavio bila je gimnastika, a nedugo nakon nje tu se pojavio i tenis. Imam jako lijepe uspomene iz ta dva sporta i dan danas znam proći do Sokola i Teniskog kluba Karlovac pogledati koji teniski meč.
Dok je bio dijete, u vrijeme kad je Karlovac 1919 igrao u Prvoj ligi, stajao je uz teren i sakupljao lopte. Za njega je to bio neopisiv doživljaj. Nikad neće zaboraviti utakmicu protiv Hajduka po ogromnom pljusku. Prisjeća se kako je na poluvremenu nestalo struje te su se ugasili reflektori. Uslijedilo je ludilo kad je Redžepi zabio za 1:0 te donio pobjedu. Dan danas se naježi i osjeti posebnu toplinu oko srca. Želio bi da navijači „Plavo – bijelih“ to opet mogu doživjeti, ali i raditi u najvišem hrvatskom rangu kao on.
Vratima nogometa nikada nije u potpunosti zatvorio prolaz jer i dan danas ponekad odradi trening s dečkima u Rudešu kad nedostaje igrač. Dok sjedi na klupi, nogomet ga i dalje vuče da se vrati na teren.
Karlovac 1919 uvijek će imati posebno mjesto u njegovom srcu jer je ipak tamo proveo pola života. Za taj ga klub vežu samo predivne uspomene. Svaki put kad dođe na stadion, obuzme ga poseban osjećaj i uvijek mu je drago pogledati utakmicu. Ondje je i dalje mnogo ljudi koje je upoznao tijekom karijere. Uvijek ga dočekaju s osmijehom na licu i zagrljajem što je za Matea stvarno neprocjenjivo.
Ovaj strastveni zaljubljenik u nogomet ima 25 godina te je student kondicijske pripreme sportaša na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Upravo zbog nogometa, u srednjoj školi je bio prisiljen napustiti školske klupe u Medicinskoj školi Karlovac te nastaviti obrazovanje u Zdravstvenom učilištu Zagreb za usmjerenje fizioterapeutski tehničar. Tijekom igračke karijere upisao je nastupe za matični klub Karlovac 1919 iz kojeg je prešao u Lučko. Ondje je, kako tvrdi, proveo predivnu sezonu.
-Tu sezonu igrao sam, po meni, svoj najbolji nogomet. Ubrzo sam postao kapetan i najbolji igrač svoje momčadi. Na turniru u Francuskom Nantesu gdje smo igrali s velikim europskim ekipama (Juventus, Nice, Atalanta, PSV…) svidio sam se zagrebačkoj Lokomotivi.
Već iduće sezone bio je Lokomotivin igrač. Tamo se osjećao kao pravi profesionalac. Igrao je 1. HNL u super momčadi uz još boljeg trenera. „Tukli“ su Dinama i proputovao je pola Europe (Nizozemska, Poljska, Italija, Slovačka…). Jedan od najdražih trenutaka s Lokomotivom bio mu je kad je igrao na turniru „Branko Čavlović Čavlek“ u Karlovcu. Izgubili su u finalu, ali je bio presretan s obzirom da je imao priliku podići pehar na svom stadionu gdje je sve započelo. Nakon predivne dvije i pola godine u Lokomotivi, put ga je odveo u Kustošiju.
–Tamo sam igrao 1 godinu i 6 mjeseci te po prvi put osjetio seniorski nogomet. Nažalost, zbog ozljede koljena nisam mogao konkurirati neko određeno vrijeme. Poslije sam teško mogao dobiti priliku te sam odlučio pronaći novu sredinu. Odlučio sam se vratiti doma, u svoj rodni grad i u klub u kojemu je cijela ova moja nogometna priča započela. Došao sam u sezoni 2020./21. i tadašnji trener bio je Sreten Ćuk. Moj zadnji mandat u Karlovcu 1919 bio je u sezoni kad smo s trenerom Pamićem izborili ulazak u Drugu SuperSport NL.
Prije svakog treninga radio je osam sati fizičkog posla kao fizioterapeut u zdravstvenoj njezi u kući, a uz sve to još je i studirao. Jednostavno, nije mogao dugoročno izdržati takav ritam i biti raspršen na toliko strana pa je odlučio nešto promijeniti.
– Ako želiš napraviti nešto u nogometu, moraš biti maksimalno posvećen njemu i samo njemu. Ja nisam bio u mogućnosti da živim samo od nogometa i zato sam se posvetio svojoj struci. Prije nego što sam se zaposlio u Rudešu, neko sam vrijeme tražio novi klub i bio spreman nastaviti igrati. Međutim, u okolici Karlovca nije bilo kluba u tom rangu već sam morao gledati prema Zagrebu. S obzirom na to da ne igraš prvu ligu, financijski je teško živjeti samo od nogometa u rangu u kojemu je tada bio Karlovac. Tako sam odlučio završiti svoju nogometnu karijeru.
Iako je iza Matea svega jedna četvrtina stoljeća, mnogi mu mogu pozavidjeti na svemu što je napravio, čini i činit će u svijetu nogometa. Želja mu je jednog dana biti fizioterapuetom u Dinamu, a još bi bilo savršenije kad bi tad i dalje igrao njegov bratić Bruno Goda kojemu se neizmjerno divi.
tekst: Andriana Baćurin
foto: Noel Babić, Dejan Topić, Bruno Ferenec, NK Rudeš, privatna arhiva i Andriana Baćurin
