Sve je započelo na školskim igralištima uz tatu trenera Igora Pamića i brata Alena. Nakon Francuske put ih je odveo u Njemačku gdje su upisali svoje prve službene nastupe u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Legendarni 35-godišnji Zvonko Pamić prisjeća se kako ih je „lopta zvala“ na igrališta i stadione te bi im dani bili ispunjeni samo nogometom. Kad je imao 14 godina, već ga je zvao Dinamo da nastupa na turnirima. U to vrijeme bio je u Njemačkoj i planovi su u tom trenutku bili drugačiji. Sa svega 16 godina počeo je igrati za seniore. Prvi put u Karlovcu 1919 bio je na posudbi od 2008. godine gdje je upisao nastupe u najvišem rangu.
– Iz Karlovca sam otišao s 19 godina službeno u Leverkusen. Tamo nikad nisam nastupio jer sam išao na posudbe. Prve godine kad sam došao u Freiburg, imao sam dva nastupa što je ništa. Nisam se prilagodio i bio sam mlad. To je bilo nakon Eura U19 gdje sam došao na pripreme. Već tad sam izgubio cijele pripreme mjesec dana jer sam imao ozljedu koljena što je bilo najgore za moj razvoj. Možda da sam došao spreman, situacija bi se odvijala drugačije. Tako je, kako je, govori iskreno Zvonko Pamić za Trend medije.
Uslijedili su nastupi za Duisburg. Jednog dana zazvonio je telefon i njegova karijera u potpunosti je dobila novu dimenziju. Poziv Modrih se ne odbija. Nikad neće zaboraviti svoj gol prvijenac kojeg je upisao u susretu s Lokomotivom. Nekad je slušao tatine priče o nastupima za Dinamo, a onda je tata njega gledao na Maksimiru. Dječački san braniti boje najvoljenijeg kluba ostvario mu se i njegov je život u tom trenutku bio posve ispunjen. S istim klubom osvojio je prvenstvo i Superkup u sezoni 2012./2013.. Potom je bio na posudbi u Istri 1961, zagrebačkoj Lokomotivi i Hrvatskom dragovoljcu. Upisao je nastupe i za Titograd, Široki Brijeg te Krško. Po drugi put, za „Plavo-bijele“ potpisao je 2021., klub za kojeg ga vežu lijepe uspomene.
– Sa 16 godina počeo sam igrati seniorski nogomet. To si još dijete. Odmah je bila druga liga pa prva. Znači, ja sam igrao sa 18. Tu mi je, uz Dinamo, bio lijep period. To je neki nogometni početak i sve se realno brzo dogodi, dodaje Zvonko.
Koliko je bio prepoznat njegov talent, potvrđuju i nastupi za hrvatsku reprezentaciju U19 i U21. Nikad neće zaboraviti kad je na Europskom prvenstvu U19 zabio hattrick Portugalu. Kako tvrdi, nema pojma ni dan danas kako je to uspio, ali važnija mu je bila pobjeda rezultatom 5:0. U Francusku su stigli kao autsajderi, a onda su Zvonko i suigrači dokazali da nisu tu gdje jesu uzalud.
– Evo, sad se ježim. Ako to doživiš, neovisno o selekciji, ti kad staneš na teren i čuješ hrvatsku himnu, to je neopisivo.
Kroz karijeru se susretao s ozljedama kao i operacijama koljena koje su mu usmjeravale put, ali ne žali ni za čim. Navodi da neki nisu imali prilike kakve je on imao, a iskoristio ih je najbolje što može. Posljednji nastup upisao je 5. prosinca prošle godine na stadionu Branko Čavlović Čavlek. Karlovac 1919 nadigrao je Hrvace s efikasnih 3:0, a Zvonko je sve do tad nosio i kapetansku traku. Nažalost, u „generalki“ protiv Segeste ove godine ozlijedio se i time je završio svoju dugogodišnju, bogatu i uspješnu karijeru.
– Dva puta sam imao operaciju koljena. Najprije križni, u Dinamu opet i tad je sve krenulo niz brdo. Išao sam zatim u Istru pa u Lokomotivu. Opet mi je naticao pa druga operacija i onda dvije godine nisam igrao. Dobro da uopće mogu i hodati.
Tata Igor i dalje je trener prve momčadi Karlovca 1919, a njihov odnos na terenu uvijek je bio profesionalan. Kako tvrdi Zvonko, nekad je više vikao na njega nego na druge igrače i nikad ga nije tretirao kao sina. Taj odnos imali su izvan terena i drago mu je zbog toga. Kod kuće su teme uvijek bile i ostat će nogometne kao što su se nastavile i u njegovim bračnim vodama. Nažalost, nije uvijek sve bilo bajno. Smrt brata Alena zauvijek je ostavila trag na njemu i njegovoj obitelji. Navodi da dok je živ, uvijek će ga spominjati u društvu, čuvati uspomenu na njega i biti sretan što je barem 23 godine proveo s njim. Baš danas, 15. listopada, Alen bi proslavio 37. rođendan.
– Navikne se čovjek, ali uvijek je teško kad se sjetiš. Opet ću reći što netko neće moći shvatiti, ali ja sam sretan što sam i taj period života bio s njim. Netko nema ni tu priliku.
Danas je pomoćni trener kadetima i juniorima u Karlovcu 1919. U timu je s Dejanom Radonjićem Matijom Štefančićem s kojima mu je predivno raditi i surađivati. Plan mu je završiti školovanje za B licencu i jedva čeka da se u potpunosti opusti u trenerske vode.
Da se ponovno vrati u djetinjstvo i da ima priliku zaigrati za inozemni klub, izabrao bi Manchester United kojeg neopisivo voli. Ronadinho mu je najdraži igrač i oduvijek mu se divi. Bez obzira što je bio dijete, gledao je u njega kao u nogometnog čarobnjaka.
Iako Zvonko nikad nije zaigrao za klub „iz maštarije“, jedno je sigurno – Dinamo i hrvatska reprezentacija ostvarenje su svih njegovih želja za koje smatra da bi svakom današnjem djetetu bile ponos, ljubav i dokaz da si uspio u životu. Ako sretnete Zvonka na ulici i pitate ga što je život bez nogometa, kratko i jasno će vam reći: „Ništa!“
foto: Andriana Baćurin, Dora Gornik, Sportnet.hr. (Duje Bonačić), 24sata i Večernji list (Goran Stanzl), Germanijak.hr, Facebook stranica GNK Dinamo Zagreb, privatna arhiva Zvonka Pamića
