Mladi danas brzo stupaju u brak, a još brže se rastanu. Ljubav sama po sebi nije dovoljna. Puno je faktora koji utječu na dobar brak, a nakon prve veće svađe, odluče potpisati papire i ići svatko svojim putem. Na sredini puta nalaze se djeca koja jednako pa ponekad čak i više pate kad dolazi do tog trenutka. Ivana Malović iz Duge Rese, magistra ranog predškolskog i školskog obrazovanja te edukantica psihoterapije pod supervizijom s dodatnom edukacijom iz terapije igrom, 18 godina radila je u vrtićkom sustavu, a danas pomaže obiteljima u brojnim preprekama. Najčešće se prva za pomoć obrati majka.
– Prvo počinje kod starije predškolske djece. Najčešće je riječ o somatskim tegobama. Boli ih glava ili trbuh. Roditelji naprave sve pretrage. Fiziološki, nalazi budu u redu. Zatim preporuka bude da se jave na razgovor da se vidi što se krije ispod površine.
Prvo što joj roditelji kažu jest da ne znaju kako nastaviti dalje i da se konflikti među njima nastavljaju. Odnos ne završava rastavom braka. Počinje novi, drugačiji i potrebno ga je nadograđivati.
– Bilo kakva reakcija je poziv u pomoć. Kad se dijete povuče u sebe i kad roditelj kaže: „Moje dijete se više ne želi družiti s vršnjacima. Više ne želi izlaziti van. Tužno je i povučeno, a ne želi sa mnom razgovarati. Tu kreću dogovori što i kako, otkud krenuti i zapravo se radi i s djetetom i cijelom obitelji kako bi se što brže došlo do rezultata.
Način života danas je složeniji. Kad su roditelji preopterećeni, to svako dijete bez obzira na dob osjeti. Često se u društvu govori o nedostatku kretanja i bavljenja sportom, ali dolazi do slučajeva kad je dijete prezasićeno aktivnostima, ne zanimaju ga od samog početka jer su mu nametnute od strane roditelja, a količina treninga ne dozvoljava mu slobodno vrijeme koje može iskoristiti za odmor ili igru. Školske obaveze također nikad nisu bile zahtjevnije. Ono što je šokantno, dijete ponekad ima i dvije do tri izvanškolske aktivnosti.
– Djeca gube vrijeme za dosadu. Postanu jako opterećena. Gube vrijeme i mogućnost za stjecanje socijalnih vještina. Teret svih i rezultata koji se očekuju od djeteta u svim tim dodatnim aktivnostima, ali i u školi ili vrtiću, jako je velik. Skoro sve izvanškolske aktivnosti usmjerene su u natjecanja. Da su to zabava i igra, to bi bilo korisno, ali sve se opet vraća na rezultate.
Nije problem kad dijete s 12-13 godina počinje pušiti, ali “problem” je ako dobije četvorku iz likovnog u školi nakon čega odmah slijedi napad na roditelja. Kad se roditelji obrate Ivani i upitaju je što moraju učiniti s djetetom da bi ono bilo poslušno, zapravo im Ivana postavi puno pitanja nakon čega roditelji ostanu zbunjeni. Čarobni štapić ne postoji. Roditelji ne očekuju odgovornost od djeteta pa nema niti snošenja posljedica. Nedugo su na TikToku osvanuli videozapisi organiziranih masovnih tučnjava ispred jedne karlovačke škole u kojima su jednako sudjelovali i djevojčice i dječaci. Iz policije navode da nije poželjno da se o tome govori u javnosti jer su u pitanju maloljetnici, a škola uopće ne iznosi svoju reakciju niti želi išta komentirati.
– Ako sad pogledate, 80% djece adolescenata i djece koristi pametni telefon, a društvene mreže su nešto što im je primarno. Zapravo nije niti toliko čudno što se to događa. Ne želim biti licemjerna. Tučnjave su se događale i u moje vrijeme, ali nisu postajale viralne. Samim time što te tučnjave postaju viralne, izazivamo sve veći interes i zanimanje.
Nažalost, događa se da djeca koja uopće nisu uključena u takva snimanja i same tučnjave, pokazuju strah od odlaska u školu. Djeca zaista strahuju i pate. Ivani često govore: „Moram se uključiti ili ću biti odbačen!“. Sustavi su spori i kruti, a najčešće niti ne reagiraju. Nikad više nismo govorili o prevenciji, a nikad nismo bili u goroj situaciji, zaključuje Ivana. Ako radite samo s djetetom koje je žrtva, s vremenom će biti dobro, ali potrebno je raditi i s djetetom koje igra ulogu napadača. Svatko tko radi nažao drugome treba snositi posljedice, neovisno o dobi. Dok god uloga promatrača bude značajnija od samog sudionika, tučnjave će biti prisutne. Prije su negativne situacije mogle proći nekažnjeno, ali danas je sve virtualno. Nažalost, niti na one najgore situacije skoro pa nitko ne reagira.
– Radimo zidove umjesto da gradimo mostove. Imate obitelj, školu i stručnjake. Zašto ne bismo napravili most pa da napravimo nešto korisno. Umjesto povezivanja mi se razdvajamo. Kako onda da očekujemo od djece da će se ona povezati?
Nikad više nismo imali nadohvat ruke sredstva za povezivanje, a nikad više nismo bili udaljeniji jedni od drugih. Umjetna inteligencija postala je osnovno sredstvo snalaženja kod mnogih pojedinaca, a što će tek biti za nekoliko godina? Hoće li doista internet, mobilni uređaji i umjetna inteligencija postati kao organ ljudskog tijela bez kojeg se ne može disati?
FOTO: Andriana Baćurin, Ivana Malović
