Marija i Stjepan Vraneša žive u Donjem Mekušju kraj Karlovca. Upoznali su se prije gotovo 51 godinu i bila je to ljubav na prvi pogled. Marija je imala 17 godina i 6 mjeseci, a Stjepan 21 godinu.
– Moj brat je bio u vojsci 1971. godine u Beogradu gdje i Stjepan. Pozvao je Stjepana da dođe k nama u goste u Stari Bečej i odmah se dogodio “klik”. Kasnije sam im dolazila u posjetu u Beograd, a Stjepan i ja bismo išli na izlete u slobodno vrijeme. Nismo se viđali često. Vojska je završila, ali za vrijeme vojske konstantno su dolazila pisma. Čuvamo ih i dan danas u posebnoj kutiji, ispričala je Marija
Stjepan je nakon vojske došao po Mariju i rekao je: “Svadba je 19.08.!”. Marija kroz smijeh govori da nije imala izbora ali niti jednog trenutka nije dvoumila jer je znala da je ta ljubav iskrena i živjet će vječno. Od prve plaće dala je sašiti vjenčanicu, a radila je kao trgovkinja u lokalnoj trgovini.
– Marija je bila maloljetna pa su njeni roditelji morali potpisati da se možemo vjenčati. Crkveno vjenčanje bilo je u župi Blažene Djevice Marije Snježne na Kamenskom, a potom i u Zorin Domu gdje je bilo vjenčanje kod matičara. Na slavlju u vatrogasnom domu bilo je 200-tinjak gostiju, rekao je Stjepan
Vjenčani kumovi bili su im Branko i Marica Baćurin. Vjenčanje im je ostalo u lijepom sjećanju i navode da je bilo prekrasno. Da su se vjenčali u njenom rodnom kraju, vjenčanje bi izgledalo nešto drugačije jer mladenka poslije ponoći odijeva crvenu haljinu i umjesto cipela ima tradicionalne čizme. Nakon vjenčanja, Marija i Stjepan počeli su od “nule”. Susjedi su dobro prihvatili Mariju.
– U početku mi je bilo teško zbog jezika. Iako sam cijelu osnovnu i srednju školu završila slušajući mađarski jezik, uspješno sam savladala hrvatski jezik. Kao strani jezik imala sam njemački i srpski jezik pa su mi neke zajedničke riječi bile poznate. Ipak, brzo sam naučila i mekušanski govor. Nekad mi je bilo teško kad mi je u trgovinu došla mušterija pa bi pitala za “bigulje”. Sjećam se da me jedna žena tražila “Jadranku”, a ja nisam znala da misli na kekse “Jadro”, s veseljem se prisjeća Marija
Stjepan kaže da je Mariju učio mekušanskim običajima i poljoprivrednim poslovima kojima su se Mekušanci bavili. U njenom rodnom kraju jede se uglavnom slatko jelo pa joj je bilo čudno prebaciti se na mekušansku kuhinju s obzirom da Mekušanci vole slana jela. Nakon 5 godina braka dobili su sina Valentina, a potom i kćer Vesnu. Danas imaju i 4-ero unuka – Martina, Karla Antuna, Helenu i Petru. U obiteljskoj kući Vraneša živi i Stjepanova sestra Marija.
Posjećivali su svake godine njenu obitelj, a Marija je iskreno zavoljela život u Donjem Mekušju. Navodi da joj kilometri nisu predstavljali problem jer kad nekog voliš, prepreke su slatki izazovi.
– U braku uvijek postoje lijepi, ali i teški dani no mi smo uvijek znali pronaći zajednički jezik. Kad odmah znaš da je to ono što želiš u životu, znaš da će trajati zauvijek, objasnio je Stjepan
Proslavili su 50 godina braka u krugu obitelji. Uz obitelj, tu je bila i vjenčana kuma Marica. Jedino nije bilo unuke Helene jer svakog trenutka očekuje prinovu, a bračni par Vraneša ponovno će slaviti dolazak prve praunuke. Ljudi su ih pitali hoće li ponovno ići u crkvu za 50-u godišnjicu braka na što je Marija odgovorila da je ona jednom pred Bogom iskazala svoju ljubav i znala da je to dovoljno.
– Nikad nije bilo kako on kaže ili kako ja kažem već kako “mi” kažemo. Samo zajedničkim odlukama može se doći do sklada u braku, objasnila je Marija.
Mladi ljudi danas često mijenjaju ljubavne partnere, a brakovi traju sve kraće. Marija i Stjepan imaju kratku i jasnu preporuku:
– Tolerancija, sklad i razumijevanje. Uvijek treba popuštati i s jedne i s druge strane, a ne gledati samo svoje osobne interese. Djelujte kao jedno, a ljubav će učiniti svoje.
FOTO: Andriana Baćurin i Valentino Vraneša
TEKST: Andriana Baćurin
