Svakom je čovjeku samo nebo granica, a idealan primjer uspješnog mladog matematičara i sportaša je Mario Vukobratović koji je od mrzitelja matematike postao instruktor kojeg obožavaju učenici i studenti diljem naše županije, ali i diljem cijele naše domovine. Riješavanje zadataka recept mu je za mentalno zdravlje, a vježbanje za fizičko zdravlje. U velikim je pripremama za obaranje Guinnessovog rekorda o čemu nam je otkrio u razgovoru.
– Radi se o 4 dosta zahtjevne vježbe koje uključuju propadanja, propadanja s utezima, dosta skok čučnjeva i zgibova. Uglavnom, spremam se za obaranje rekorda jer u tome još niti nema rekorda. Generalno, ljudi to ne vole raditi, a meni je interesantno još više zato što nije jako zastupljeno. Više uzimam vježbe koje nisu učestale kako bi motivirao ljude da se iskuse i u drugim stvarima, objašnjava Mario Vukobratović
Mario ističe da svaki čovjek ima potencijal u sebi za nešto samo ga neki ljudi ne iskoriste. Ljudi često čekaju da netko probije led pa tek onda odluče krenuti s idejom. S 19 godina počeo je izvoditi vježbe poput čučnjeva. U početku je radio stotine ponavljanja, a onda je shvatio da može i tisuće.
– U teretanu znam doći 3-4 puta, ali imam i doma utege. Vježbam i na cijelom gažanskom nasipu. Nešto radim kod kuće, a nešto u teretani. U zatvorenom prostoru nekad mi je teško raditi neke vježbe jer kad se skupi veći broj ljudi u teretani, zrak postaje težak pa ne mogu napraviti ponavljanja koliko sam htio. Vani me hladi zrak, hladi mi koljena ako radim po nekoliko tisuća čučnjeva. Uglavnom, sve ima svoje prednosti i nedostatke, ističe Mario
Uporan je i želi oboriti rekord upravo u onim vježbama koje ljudi ne vole. Smatra da postoji razlog zašto neke vježbe nemaju rekord jer možda ljudsko tijelo nije sposobno nešto napraviti bez teškog forsiranja, a kod forsiranja dolazi do ozljeda. S druge strane, tu je i matematika. Od strašnog mrzitelja matematike postao je strastveni zaljubljenik u nju s kojom se intenzivno bavi posljednjih 10 godina.
– Stvar je u tome da sam ja jednostavno odlučio baviti se matemtikom na što su me motivirale razne stvari. Sjećam se događaja kad sam upisao studij na Veleučičištu u Karlovcu, u referadi sam sreo kolegicu. Molila je može li dobiti još jednu šansu za polaganjem ispita iz matematike jer joj je mama bila jako bolesna i nije bila u mogućnosti za učenjem. Rasplakala se i to me dirnulo. Tada sam vidio što jedna matematika može napraviti od nekoga. Nakon tog prizora, sam sebi sam rekao da me matematika nikad više neće mučiti u životu i uspio sam, dodaje Mario
Zahvalan je profesoru Ivanu Štedulu za kojeg smatra da je jedini koji mu je uspio prenijeti znanje na jednostavan i zanimljiv način. Ističe da je sa svojim matematičkim putem počeo s rupama u znanju i postepeno je gradio svoje sposobnosti. Otkad se bavi podučavanjem drugih, bilježi već preko 2000 polaznika, a prije 4 godine otvorio je i obrt za poduku. Najviše voli riješavati integrale i derivacije, a piše i svoju zbirku zadataka s preko 3000 riješenih integrala. Smatra da primjena matematike znatno može promijeniti svijet. Evo što misli o školskom sustavu u vezi matematike.
– Da se razumijemo, uvijek ima ljudi koji ne žele učiti u razredu ali to je jako mala populacija. Ne može netko reći: “Cijela škola ne uči!”. Kad u razredu od 20 učenika njih čak 19-ero dobije jedan, a samo jedan dobije dovoljan, onda definitivno nešto ne valja s profesorom. Ja više čujem priča o tome kako profesor loše predaje, a ne da je profesor dobar. Da netko ne misli da ja samo pljujem po profesorima jer ima i super predavača. Nisu svi Toni Milun, nisu svi Maša Mikšić, nisu svi profesor Štedul. Često znam reći da na svaku profesoricu Mašu, dolazi deset loših profesora. Problem je što na njihovom razgovoru za posao nema dovoljno psihološkog testiranja pa zato svatko dobije posao, a možda nije rođen za to bez obzira što posjeduje veliko zanje, tvrdi Mario
U većini slučajeva misli da profesori znaju svoj posao ali nemaju živce za radom s učenicima. Često se događa osvetoljubivost profesora nad studentima i to ga zabrinjava. Zgrožen je i premalom količinom zadataka koju učenici riješavaju na jednom satu. Ljuti ga rečenica „To moraš znati od prije!“ jer se na taj način profesori ograđuju. Stalo mu je do njegovih učenika pa ponekad zna otići i na fakultet vidjeti rezultate zajedno sa svojim studentima. Ističe da školski sustav odgaja mrzitelje matematike.
