Riječi, riječi

Reče mi ovih dana prijateljica: „ Zar ti se da još pisati?” razmišljala sam o tim riječima i istina, čini se da je sve već napisano, sve rečeno. O svemu. I svatko ima pravo reći što misli baš o svemu. Okruženi smo riječima, riječima, riječim…

One su najvažniji oblik, rekla bih, svjesne komunikacije. A komuniciramo kako bismo se razumjeli i funkcionirali jedni s drugima. Kako divno, kako jednostavno!? Čemu upitnik? Jer tako – nije. Oko sebe čujemo buku i viku, kalkofoniju mnoštva ljudi; savieta, uputa, prosvijeda, demantija, poziva, promocija, nuđenja, zavođenja, prijetnji, apela, očaja, manipulacije… Privid je kako čovjek može odabrati, izdvojiti, uzeti samo ono što želi za sebe. Ali, kao da je to jedino moguće – u paketu. Ne možeš odvojiti, pretijesno je sve jedno uz drugo. I podjele: za starije, za djecu, za mlade, za muške, za ženske, bogate… A život nije ladica. Život je suživot i vraćam se na početno pitanje: treba li još netko o nečemu pisati? Ima li snage u ljudima za još riječi? I čemu? Činjenica je da je mnoštvo riječi kao hrpa suhog lišća, nabacanog, ostavljenog da istrune. I što ćeš s njime? Ostaviš neka stoji. Kada promrzne i propadne što propasti mora, u proljeće ispod hrpe možeš naći propupao jaglac ili šafran. Jer ono bitno često je skriveno. I nije problem treba li još ili ne novih riječi, problem je u slušanju. Provjerite – na koliko vaših pitanja će ljudi odmah odgovoriti.

Ne treba odustati. Dok se riječi ne potroše… I netko ne čuje…