KARLOVAC – Blaženi kardinal Alojzije Stepinac bio je gorostas jer je Boga očitovao rječju, naukom otajstava i svjedočenjem života. Zato se takvim čovjekom smijemo ponositi i zahvaljivati Bogu zbog njega.
To je danas predvodeći misno slavlje u crkvi Presvetog Srca Isusovog kazao generalni vikar Vojnog ordinarijata Jakov Mamić, slaveći Stepinčevo koje je ujedno i dan Vojne kapelanije Hrvatske kopnene vojske koja nosi ime blaženoga kardinala. Misno slavlje pratili su zapovjednik Hrvatske kopnene vojske general Dragutin Repinc sa suradnicima, župan Ivan Vučić i gradonačelnik Damir Jelić sa zamjenicima te predstavnici Policijske uprave karlovačke na čelu sa zamjenikom načelnika Ivicom Porubićem.
Govoreći o blaženome kardinalu Alojziju Stepincu, Jakov Mamić je ustvrdio kako u zadnje vrijeme kroz medije dolazimo do objektivnih pokazatelja o nevinosti ove osobe i o čistoći njezinih stavova. Stepinac je sin ove zemlje i sudionik zbivanja u zemlji i u svijetu od 1898. kada se rodio u Krašiću pa do 10. veljače 1960. kada ga je otrov doveo do smrti.
U Aloziju Stepincu se ispreplitalo mnoštvo bogatstava koje je i sam držao kao vrijednosti za koje vrijedi biti i trpjeti – od neupitnosti središnjice Boga u osobnom, crkvenom i društvenom životu preko profinjene brige za čovjeka bez obzira na njegovo porijeklo, vjeru ili naciju pa sve do one ljubavi prema narodu za koju reče da se u njoj ne da niotkoga nadvisiti, kazao je otac Mamić i dodao kako je Stepinca obilježila borba za pravdu do smrti.
Zato imamo pravdu kao međuljudski odnos utemeljen na pravu svakog čovjeka da cjelovito bude i da bude bez ikakve diskriminacije. Imamo bogoljublje koje ga je odvajalo od svakome prirođenog egoizma i usmjeravalo na veličanstveni altruizam koji graniči s Božjim bićem. Zato imamo pravi život koji nema ništa zajedničkog sa surogatima života što su ga onda, a i danas, nudili čovjeku kroz sustave misli, politike, gospodarstva i ideologije.
Generalni vikar Vojnog ordinarijata Jakov Mamić današnju homiliju posvećenu blaženom Alojziju Stepincu završio je podsjećanjem kako su kardinalovi oslonci bili Bog, čovjek, Crkva i savjest. Bogu je vjerovao jer ga je naučio da je važnije umrijeti za čovjeka nego proglašavati deklaracije o njegovoj slobodi, Crkva je bila božanska ustanova i moliteljica dok je savjest hranio istinom koja dolazi od Boga ljubitelja ljudske slobode.
