Istražili smo koliko su naši saborski zastupnici aktivni i otvoreni prema građanima

KARLOVAC – “Možete li mi, molim vas, pronaći neki posao”, rečenica je koju saborski zasupnici najčešće slušaju prilikom neposrednog kontakta s građanima. Rekli su nam to i HDZ-ova saborska zastupnica Nada Murganić i njeni kolege iz SDP-a, Josip Benčić i Damir Mateljan, koji u hrvatskom parlamentu također predstavljaju stanovnike Karlovačke županije.

Premda je u saborskim klupama tek odnedavno, Murganić je već imala iskustva u izravnoj komunikaciji s građanima, budući da ih je u prošlom sazivu karlovačkog Gradskog vijeća primala kao predsjednica toga tijela. S takvom će praksom, kaže, nastaviti i sada, kao saborska zastupnica. Premda ne planira imati fiksni termin kada će primati građane, ističe da će biti dostupna te da će, kao i ranije, dok je bila predsjednica Gradskog vijeća, one koji joj se budu željeli požaliti primati u prostorijama Doma umirovljenika čija je ujedno ravnateljica.

– Kada sam došla na mjesto predsjednice Gradskog vijeća, imala sam termin utorkom kada sam primala građane u gradskoj upravi. Međutim, to se pokazalo nepraktično jer su znali zvati i pitati mogu li ih primiti ranije, pa sam ih počela primati u Domu, gdje sam im bila dostupna svakoga dana, po potrebi. Tako da i sada planiram nastaviti s tom praksom, sigurno ću ostati svima dostupna – kaže Murganić.

Budući da je u saborske klupe uskočila kao nasljednica Damira Jelića koji je sa svega jednom evidentiranom replikom ostao zapamćen kao jedan od najmanje aktivnih zastupnika, zanimalo nas je i koliko aktivna planira biti nova HDZ-ova zastupnica.

– Ja se želim istaknuti više od svog prethodnika, kojega izuzetno cijenim, ne zato što mislim da sam sposobnija, nego zato jer je njegov posao vođenja grada velik, složen i odgovoran, a uz to je imao dužnosti kao potpredsjednik stranke – podsjeća Murganić.

Većina građana razgovor traži kako bi im se pomoglo u potrazi za poslom, a sam podatak da je u Karlovačkoj županiji prema službenim brojkama bez posla trenutno više od 12 tisuća ljudi, govori da je pomoći svima jednostavno nemoguće. Ono što mogu učiniti je, objašnjava Murganić, jest imati te ljude na umu kada se pruži prilika za zamjenu za nečije bolovanje, za javne radove, ili preporučiti nekoga za koga znam da je odgovarajuće struke. Dodaje da je možda jednako važno i jednostavno saslušati građane koji žele razgovor, jer, kako je rekla, i to puno znači u ovom užurbanom vremenu kada ljudi nemaju vremena jedni za druge.

Očekivano, s istim problemima građana susreću se i drugi saborski zastupnici s karlovačkog područja.
 – Kao čovjeka koji je otac dvoje djece najviše me muči ova situacija u zemlji gdje ima toliko mladih bez posla. Nemam čarobni stapić da im pomognem, jedino što mogu učiniti je dati preporuku – rekao nam je SDP-ov saborski zastupnik Josip Benčić. Inače, Benčić je jedini zastupnik s područja Karlovačke županije koji ima fiksni termin za primanje građana, utorkom od 18 do 20 sati u prostorijama stranke na Rakovcu, no ističe da je dostupan i na druge načine, preko Facebook stranice, telefona i mobitela. Što s tiče njegove aktivnosti u Saboru, do sada se za riječ javio 24 puta.

SDP-ov saborski zastupnik Damir Mateljan po aktivnosti je rekorder među kolegama iz Karlovačke županije – za sada je u statistici Sabora evidentirano 35 njegovih javljanja za riječ. Mateljan, međutim, smatra da su sastanci s građanima kao oblik neposredne komunikacije u praksi često nepraktični i nefunkcionalni. Nema fiksni termin za primanje građana, već kaže da je njegov broj javan i da to čini po potrebi, no i njemu se najčešće javljaju nezaposleni koji žele da im se nađe posao, u čemu im, kaže Mateljan, ne može izravno pomoći. Zato smatra da svoje vrijeme može bolje iskoristiti kako bi pomogao u stvaranju okolnosti za otvaranje novih radnih mjesta, umjesto da za to vrijeme, kako je rekao, bude nečiji psiholog ili psihijatar. No, čini se da će, ukoliko nečiji čarobni štapić uskoro ne promjeni situaciju u zemlji, svi saborski zastupnici morati nabaviti psihijatrijske kauče, jer ako im se i ne može pomoći, građani se očito imaju potrebu nekome pojadati i barem se nakratko osjećati da je njihov problem nekome važan.