NA DANAŠNJI DAN:
19. svibnja 1821. godine u Karlovcu je rođen vjerojatno najveći karlovački slikar Vjekoslav Karas. Već kao 16-godišnjak privlači pozornost svojim slikarskim postignućima, pomažući u slikarskim i ličilačkim radionicama. To primjećuje i Odbor Iliraca u Karlovcu te mu uz pomoć biskupa Haulika i nekih drugih, osigurava potporu za školovanje u Italiji. Tamo Karas boravi od 1839. do 1848., učeći i to u Veneciji, Firenci, Perugii, Rimu. Uči od talijanskih i nizozemskih slikara, a uz to se bavi i glazbom. U Rimu je naslikao vjerovatno svoju najpoznatiju sliku „Rimljanka s lutnjom“. Karas i jest najpoznatiji po svojim portretima (i nekih Karlovčana). Po povratku iz Italije do 1852. boravi u Zagrebu kao učitelj crtanja. Potom odlazi u Bosnu, u kojoj su u tijeku burna politička previranja. Tamo se sprijateljuje s Omer pašom Latasom, pravoslavnim Vlahom iz okolice Plaškog, koji je s nešto više od 20 godina prebjegao u tursku Bosnu te došao do najviših pozicija u Turskom carstvu uopće. To je doba kada nakon pobune „Zmaja od Bosne“ Husein bega Gradaščevića ponovo dolazi do pobuna bosanskih muslimana protiv turskog centraliziranja Carstva. Latas pobjeđuje pobunjenike i čvrsto u ime sultana vlada Bosnom, zatim ratuje u Krimskom ratu pa protiv Crnogoraca. Po povratku u Karlovac Vjekoslav Karas ubrzano stvara. U tom je razdoblju naslikao 40-tak slika. No, nailazi na teškoće i nerazumijevanja malogradske karlovačke sredine. Po nekima da je to i zbog političke nepodobnosti, a u svezi s njegovim boravkom u Bosni. Neko vrijeme Karas boravi i kod biskupa Strossmayera u Đakovu. Vjekoslav Karas (podrijetlom vjerovatno iz pokupskog zaselka kod Rečice) umro je u Karlovcu početkom srpnja 1858.
19. svibnja 1966. u Karlovačkom tjedniku D. Stahuljak u članku “Nastup okteta” piše: “Viktor Magdić uspio je velikim zalaganjem i upornošću u radu postići s pjevačima takav nivo izvedbe koji svakako govori u prilog činjenici, da je oktet već danas opravdao “raison-dˊetre” svog postojanja. U interpretaciji muzičkih djela vokalnog okteta treba pohvaliti naročitu brigu oko čistoće intonacije i suverenog vladanja ritma.”
Konačno, upoznajmo i te prve pjevače koje prof. Stahuljak toliko hvali. Uz Viktora Magdića, koji ih je okupio i vodio niz godina, bili su: Franjo Mehle, Mladen Suvajdžić, Stjepan Krznar, Ivan Simić, Vladimir Madjeruh, Janko Brlečić i Nikola Boljkovac. (Redoslijed preuzet iz rukom pisanog popisa M. Suvajdžića datiranog i potpisanog 8.IV.91.) Prije službenog formiranja, zakonskog priznanja, odlaze Mehle i Boljkovac, dolaze 1960. Ivan Ljubenko i Tomo Gregor. Kasnije im se pridružuju – prema potrebi i kao pjevač – Uroš Tomić, Neven Miličević, Tomislav Capan i Božidar Padjan.
