Ljubica Lukačić: Ne možemo naći krojačicu i obućara, sustav obrazovanja treba mijenjati

Ustanova URIHO zapošljava oko 500 osoba, od toga je njih oko 300 osoba s invaliditetom od kojih se većina ne bi mogla zaposliti na otvorenom tržištu rada. Uz pomoć osoba bez invaliditeta svi oni doprinose da URIHO bude konkurentan na tržištu. Ovdje se proizvodi i prodaje radna odjeća za sve grane industrijske i uslužne djelatnosti, bave se tiskom i kartonažom, kožnom galanterijom, metalom i keramikom te ortopedijom.

Država je učinila puno da omogući osobama s invaliditetom da se zapošljavaju na otvorenom tržištu rada, smatra saborska zastupnica i zamjenica ravnatelja URIHO Ljubica Lukačić te ističe druge probleme:

Moramo reći da se teško nalaze osobe s invaliditetom koje bi udovoljile uvjetima na otvorenom tržištu rada. Teško ih nađemo i za zaštitne i integrativne radionice, a kamoli za otvoreno tržište rada. Obrazovanje osoba s invaliditetom trebalo bi podići na višu razinu. Kad osoba s invaliditetom želi, onda nema prepreka. U moje vrijeme kada sam ja studirala nije bilo ništa za osobe s invaliditetom. Nisu bile niti studentske sobe prilagođene pa se moglo. Dakle, kad imate volje i želje onda se nađe i načina. Ja u osobama s invaliditetom ne vidim taj interes i taj polet koji smo nekada imali. Ne znam zašto je to tako. No ima i onih koji su željeli i postigli visoko obrazovanje, ali im njihov invaliditet ne omogućava da budu konkurentni na otvorenom tržištu rada. Poslodavci iako mogu povući sredstva za osobe s invaliditetom, nekako se nerado odlučuju na to da ih zaposle i potpuno prilagode radno mjesto.

Problem je i sustav obrazovanja. Trenutno se pregovara s ministarstvom oko promjene zanimanja za koja se osobe s invaliditetom obrazuju.

Mi danas imamo osobe s invaliditetom koje odlaze na fakultete i to je u redu, podržavam to naravno. No, mi danas ne možemo naći krojačicu koja je osoba s invaliditetom, ne možemo naći obućara. Nama ovdje u URIHU uskoro odlazi u mirovinu jedan obućar koji je osoba s invaliditetom i koji je svoj cijeli radni vijek proveo kod nas i mi ne znamo što ćemo. Ne znamo s kime ćemo ga zamijeniti. Već smo pokušavali otvarati natječaje i nitko nam se nije javio, čak niti od osoba bez invaliditeta. Ukoliko u budućnosti ne bude bilo radnika, takva proizvodnja će se morati ugasiti, što nije dobro. Uvijek će nam trebati ta zanimanja i zato u obrazovanju moraju biti kvalitetno ponuđena.

Danas se nažalost osobe s invaliditetom osposobljavaju za zanimanja koja nikad neće moći raditi, te su osuđeni živjeti od svojih naknada, invalidnine i slično. Tako se određena zanimanja moraju oživjeti i uvesti nova u skladu s potražnjom na otvorenom tržištu rada, zaključila je Lukačić.