Gimnazijskog profesora biologije i kemije Antuna Milinkovića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade „Ivan Filipović“, iznenadila je vijest o dobitku ovog najvišeg priznanja djelatnicima u odgoju i obrazovanju u državi. Upravo to bio nam je povod za kratki razgovor s nagrađenim profesorom.
S obzirom na to da se radi o najvišem priznanju djelanicima u odgoju i obrazovanju u državi kakav je osjećaj? Vi niste niti znali da ste dobili nagradu, je li tako?
–Ne, prvu informaciju dobio sam od brata. Rekao je kako mi njegova kolegica iz radnog kolektiva čestita na dodijeljenoj nagradi. Nisam znao o kakvoj se nagradi radi. Pretpostavio sam da je vjerojatno pročitala na mrežnim stranicama o nekoj od dobivenih nagrada u proteklih nekoliko godina. Kako redovito otvaram službeni mail zbog provjere informacija, među nekoliko dostavljenih nalazila se poruka od ravnateljice s poveznicom o podacima nagrađenih djelatnika u odgoju i obrazovanju. Bio sam zbunjen i postavio si pitanje kako to da sam dobio ovo priznanje.
Kao dugogodišnji profesor biologije i kemije u karlovačkoj Gimnaziji što Vam je bilo najvažnije naučiti školarce, osim gradiva?
–U izvornom značenju riječ profesor znači ispovjednik, odnosno osoba koja iznosi istinu o određenoj tematici i nastoji uvjeriti onoga tko je u procesu učenja ili je slušatelj da ju analizira, nauči i primjenjuje u svom radu te različitim životnim zbivanjima. Međutim to nije dovoljno ukoliko želimo stvarati čovjeka. Najveći i najteži izazov za profesora je odgojni dio kojim on doprinosi oblikovanju mlade osobe koju će, pored stručnog znanja postignutog na bilo kojoj razini obrazovanja, isticati poštenje, odgovornost i predanost u radu te domoljublje. Društvo napreduje toliko koliko pojedinac razmišlja o njemu i daje svoj dodatni doprinos pored obligatnih radnih i obiteljskih zadaća, žrtvujući dio vlastitog rada ili dohotka.
Neki od vaših kolega stekli su status mentora. Vama se ne sviđa način na koji se postaje profesorom mentorom?
–U sustavu obrazovanja postoje napredovanja u zvanje profesora mentora, savjetnika i izvrstan savjetnika. U svom dugogodišnjem radu nisam nisam bio zainteresiran za napredovanje, jer mi to nije bilo bitno, a i ne slažem se s načinom na koji se to ostvaruje u sustavu napredovanja.
Po čemu biste htjeli da Vas pamte učenici i kolege?
–To je najteže pitanje. U radu s ljudima, a naročito u našem zvanju svaki profesor mora biti svjestan da će biti različito doživljen, kako od učenika tako i kolega. Kada bismo sve sastavnice doživljaja jednog profesora od svakog pojedinog učenika, kolege i djelatnika ujedinili dobili bismo vrlo zanimljiv mozaik boja od onih toplih do hladnih, a njihovim mješanjem jedan divan sivi ton. To je normalan doživljaj, biti u sivoj boji u koju su unijete različite nijanse drugih boja. Svatko će me pamtiti u nekoj od doživljenih boja, ali jedno znam da će mne upamtiti po entuzijazmu i upornosti u oblikovanju arboretuma.
