Priča oko spašavanja riseva od izumiranja je počela jako davno. U tu se priču uključio Vedran Slijepčević još kao student veterine 2003. godine, a sada je viši predavač na Veleučilištu u Karlovcu i dio tima u projektu Life Lynx na kojem inače sudjeluje 11 institucija iz pet zemalja, od čega je tim od osam ljudi iz Hrvatske. Risevi su dosta gadno pogođeni parenjem u srodstvu, objašnjava nam Slijepčević. Zadnji ris od izvorne populacije je ubijen 1903. godine. Od tada, sljedećih 70 godina u Hrvatskoj i Sloveniji nije bilo riseva. Problem rislje populacije je što cijela potječe od svega šest jedinki koje su ispuštene ’73. godine. Tada su slovenski lovci i biolozi ispustili na podučju Kočevja šest jedinki.
– U posljednjih 48 godina se svi ti risevi međusobno pare. U početku je to bilo u redu, no s vremenom je stupanj parenja u srodstvu bitno porastao i sad su svi naši risevi toliko srodni da se pare kao u obitelji, na razini brata i sestre. Genetski gledano to je za populaciju jako loše jer je međusobno jako slična i nije varijabilna. Trenutno imamo oko 100 fotozamki na području Gorskog Kotara, Like i Sjeverne Dalmacije i godišnje na njima zabilježimo oko 80 različitih odraslih risova. To nije konačna brojka, to su životinje koje mi zabilježimo i brojka može biti samo veća, rekao je Vedran Slijepčević, viši predavač na Veleučilištu u Karlovcu.
Praćenje putem fotozamki je neinvazivno, a zahvaljujući jedinstvenom uzorku krzna na svakom risu, svaki se može identificirati. Tako se zapravo dođe do određene brojke, doslovno ih se može znati po imenima, objasnio nam je Slijepčević. Risevi su teritorijalni pa se događa da će jedan biti često snimljen na istom mjestu. Unutar Dinarida – (Slovenija, Hrvatska, BIH) risovi nesmetano prolaze i to je normalna migracija unutar populacije, no s obzirom da su izolirani od ostatka risjeg svijeta, sudionici projekta Life Lynx bili su prisiljeni dovesti životinje iz druge populacije.
– To je Karpatska populacija gdje smo se udružili s partnerima iz Rumunjske i Slovačke. Oni su počeli aktivirati zamke i pripremaju teren za hvatanje novih riseva. U sklopu ovog projekta risove ispuštamo i u Hrvatsku i Sloveniju. Ukupna brojka je 14 risova. Trenutno smo na 13, a ključni termin je 14 efektivnih risova. Svaki ris kojeg ispustimo treba zadovoljiti sljedeće kriterije: treba ustanoviti teritorij i treba se početi razmnožavati. Imali smo nekih slučajeva gdje su životinje nestale nakon ispuštanja, nismo ih više zabilježili na kamerama, neki su zauzeli teritorij, nestali, ne znamo što je s njima te ih ne smatramo uključenima u populaciju. Ako bismo ih samo ispustili i više ne bismo pitali što je s njima to bi bio vrlo neozbiljan projekt. Svaku životinju koju ispustimo pratimo dalje. Ako je na tom području ženka i ima mlade, pomoću genetskih uzoraka pokušavamo ustanoviti jesu li mladunci od mužjaka kojeg smo dovezli.
Projekt Life Lynx traje do 2024. godine, bit će to ukupno sedam godina unutar kojih će zabilježiti širenje gena kroz populaciju, ali ne planiraju stati tada jer će nakon završetka projekta ostati projektne opreme te će pokušati na neke druge načine nastaviti pratiti populaciju. Vjerojatno to neće moći u ovom opsegu, neće moći raditi genetske analize, ali sigurno neće s tim datumom reći da je to gotovo jer svi koji su uključeni u taj projekt, kaže nam Slijepčević- svi to rade radi strasti, istraživačkog interesa i jer žele pomoći populaciji. Sami se žele uvjeriti da je to to. Osim samog ispuštanja životinja strateški je važno u Alpskom dijelu Slovenije uspostaviti jednu malu populaciju riseva. Već je ispušteno pet riseva različitog spola koji su se počeli razmnožavati. Ta međupopulacija bi bila prihvatna populacija između Dinarida i Alpi. Ako to zaživi Dinarska populacija će se s vremenom spojiti s Alpskom populacijom koja je puno veća i problem parenja u srodstvu dugoročno će biti riješen što je njihov konačan cilj.
