KABA

Sjećanje dvojice karlovačkih branitelja Ivana Kolenca i Siniše Obradovića na Oluju: Opet bi sve ponovili

Dani su ponosa i slave, ali i sjećanja na najljepše i najtragičnije dane Domovinskog rata. Povodom 27. obljetnice Oluje pričali smo s dvojicom hrvatskih branitelja. Ivanom Kolencom, koji je tada bio zapovjednik prve bojne 110. domobranske pukovnije i Sinišom Obradovićem, stopostotnim ratnim invalidom koji je stradao upravo u posljednjoj ratnoj akciji.

Samoj operaciji prethodile su pripreme, nije se znalo kad se točno kreće, ali se s nestrpljenjem očekivala velika akcija kojom bi Hrvatska napokon trebala biti oslobođena. Nešto prije Oluje transformirana je 110. brigada i 13. domobranska pukovnija. Od dvije postrojbe nastala je 110. domobranska pukovnija. Njezina zadaća je bila jasna.

-Zadaća je bila napad na djelovanja, i aktivna obrana na pravcu Turnja i Gornjeg Mekušja. Kako bi na sebe vezali najviše snage pobunjenih četnika i Srba, kako bi druge postrojbe mogle sa strane ući unutra i osloboditi ovaj prostor, rekao je Ivan Kolenc.

Nažalost, bilo je i poginulih i ranjenih. Bila je to žrtva koja se platila kako bi Hrvatska danas bila slobodna. Ukupno je u 110. brigadi poginulo 109 branitelja za vrijeme cijelog Domovinskog rata. Dio tih tragičnih situacija dogodio se upravo za vrijeme Oluje.

-Za vrijeme Oluje u 110. Domobranskoj pukovniji  je poginulo 10 ljudi, a u mojoj bojni je poginuo jedan mladi dečko, od snajpera. Bilo je i dosta ranjenih, osobito na pravcu Mikšića i Popratine.

Među ranjenima bio je i Siniša Obradović. Prije rata radio je kao konobar, a onda je došla 91. i 27-godišnji Siniša odlučio je krenuti u obranu Domovine. Na današnji dan naviru sva ratna sjećanja, ali osobito ona od prije 27 godina. Siniša je za vrijeme Oluje bio u ulozi zamjenika zapovjednika voda i zapovjednika desetine.

-Krenuli smo ujutro u 5 sati. Došli smo na njihove položaje, na kojima su oni bila, ali se vjerojatno povukli tijekom noći. Minirali su taj dio terena. Mi smo došli, već se prilično pucalo. Mene je zapovjednik poslao da odem iz jedne kuće u drugu, da zauzmem drugi položaj. Kod pretrčavanja sam zakačio za minu i tu sam nastradao. Dečki koji su bili blizu su priskočili u pomoć. Da me nisu izvukli ne bi ostao živ, rekao je Siniša.

Iako je ostatak života proveo u kolicima, ovaj branitelj ne žali ni sekunde.

-Ma joj! Nije to meni nikakva žrtva. Sve bi ponovio, samo da nitko od naših nije stradao.

Završetak Oluje donio je radost, ali nju Siniša nije mogao proživjeti kao većina drugih branitelja i građana.

-Ja sam se tada borio za život. Završio sam u bolnici na Švarči, a drugi dan su me, zbog težine ozljeda prebacili u Zagreb. Bio sam tamo četiri mjeseca. Nisam bio previše svjestan što se događa. Miješala se sreća, ushićenja i tuga zbog poginulih.

No sve se to isplatilo, potvrđuje hrvatski branitelj te ističe kako za njega ljubav prema Domovini, pa tako i njena obrana nikad nije dovedena u pitanje.