Vijeko Lončarić: Volim uloge u kojima moram ući u psihu lika

Da je život pozornica na kojoj svatko igra svoju ulogu dokazuje i 18-godišnji Vijeko Lončarić koji je u procesu upisa na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Kao mali volio sam se igrati i oživljavati neke likove. Prvi put sam glumio u frizerskom salonu gdje sam izrezao likove iz slikovnice Ježeva kućica, nalijepio ih na štapiće i odradio istoimenu predstavu za koju sam dobio pet kuna, rekao je Vijeko Lončarić.

Mnoge nadarene osobe smatraju kako je talent nužno posjedovati, ali je on manje zastupljen ako promatramo omjer talenta i rada. Vijeko nam je otkrio da je u glumi talent 5%, a trud i rad 95%.

Kada sam počeo glumiti počeo sam i pjevati. Moj stari dok je čekao da se rodim molio je Boga da imam sluha. Pjevao bih uz tatu dok je svirao gitaru na obiteljskim zabavama. Nakon određenog perioda dogodila mi se trauma kada mi je došla jedna osoba i rekla da ne znam pjevati. Mama me upisala u Školu pjevanja Husar&Tomčić gdje mi je Martina Tomčić rekla kako znam pjevati tada mi je pao kamen sa srca jer ako ti to Martina kaže onda je to zaista tako, kaže Vijeko.

Zdravo je imati konkurenciju koja shvaća bitnost onoga što radite te svaki pojedinac doprinosti onime u čemu je najbolji kako bi krajnji, zajednički proizvod izgledao što bolje.

-Ako nemaš zdravu konkurenciju i tremu onda ti nije stalo do posla kojim se baviš. Postoji vježba kojom se pripremam za pozornicu, a njome i trema postaje blaža. Tom vježbom zagrijavaš usta i govorni aparat, a onda prelaziš na učenje rečenica, replika koje su ti teže prilikom izgovora ili imaš tendenciju da ih stišavaš tijekom izgovora.

COVID kriza negativno je utjecala na brojne aktivnosti kojima se građani bave. Mi smo se za nastupe pripremali preko Zoom-a. Glumili smo u laptop. Bilo mi je zanimljivo, ali teško se bilo vratiti na kazališne daske i glumiti s maskom. To mi je bio užasan period, dodao je Vijeko.

Vijeko je najviše ponosan na odnose koje je stvorio tijekom svoje skromne glumačke karijere, a kada bi mogao birati volio bi na jedan dan postati Robert De Niro.

Obožavam gledati tog čovjeka. Izvanredan je! Smatram kako je na poseban način obilježio povijest svjetske kinematografije. Volim uloge koje mi nisu bliske, koje su različite od mene, u kojima moram ući u psihu lika i povezati se s njim da bi postao ta osoba, zaključio je.

Talent se razvija iz osjećaja ljubavi prema onome što radimo, čak je moguće da je talent – u suštini – ljubav prema onome što radimo što dokazuje i Vijeko.