KABA

Karlovac, 4.10.1991. iz novinarskog i snimateljskog kuta: Nitko nije očekivao rat iako je bilo jasno da se nešto sprema, a mi smo samo radili svoj posao…

Napisali su stotine, možda i tisuće, tekstova i snimili fotografija, TV i radijskih priloga, bili glasovi koje smo slušali u podrumima, skloništima, kućama dok su detonacije odjekivale Karlovcem ili tišina najavljivala nove, još gore. Novinari i fotoreporteri, TV snimatelji, radijski tehničari – svi oni zaslužni su što je istina o ratu u Karlovcu, a onda i Hrvatskoj, otišla u svijet. Radili su pod sirenama, granatama, mecima… pune četiri ratne godine, bili su tamo gdje civili nisu išli, sve kako bi informirali javnost.

Samo su radili svoj posao, kažu, ali bio je to posao opasniji od nekih drugih u to doba. Nisu ni slutili da će ga raditi, nisu za njega bili školovani, nisu bili spremni, učili su u hodu, na svojim i tuđim greškama. Ali, odradili su ga odlično.

Uz ostale kolege, to su Josip Grdina, Dinko Neskusil, Željka Pulez i Ivica Sertić.

Željka Pulez bila je u jesen ’91 novinarka Radio Karlovca i Karlovačkog tjednika. Dobro pamti i današnji dan 1991., iako, napominje, nije tada bio prvi napad na Karlovac.

– Prvi napadi su bili 18. rujna, tada su djelovali snajperi, ispaljeno je nekoliko granata i tada smo se suočili s tim da će se nešto krupno dogoditi. Onda su pripradnici srpske nacionalnosti počeli napuštati grad, masovno, u kolonama, i tada smo bili još više uvjereni da se nešto grdo sprema i došao je taj 4.10. Bila sam tada u prostorijama Radija (Vranyczanyeva ulica), na katu, (na Korzu), bile su prostorije Tjednika. Prve su granate pale oko 14 sati, isplanirano je da je to kada završavaju smjene, djeca su išli iz škole, ljudi iz nabave, auti su stajali, ljudi nisu znali bi li kamo krenuli, ne bi… Bili su svi zbunjeni, nastala je opća konsternacija. Znali smo da je počeo rat i da mi moramo biti ti koji će obavještavati ljude i smanjivati paniku koja je nastala, prisjetila se Pulez.

Josip Grdina, ratni glavni urednik Radio Karlovca, dopisnik Hrvatske televizije i radija, pamti napade i prije 4.10., a naravno, i taj dan i Turanj.

– Prva “prava” pucnjava bila je prije 4.10., kada su i na Slunjskim Brdima poginuli naši dečki. A  4. 10. je na Turnju, zapravo, nastala ta bojišnica, crta između neprijatelja i Hrvatske vojske. Na Turnju smo bili najčešće i kada to gledamo iz hrvatske perspektive, koliko god je značajna vukovarska bojišnica, mislim da je Turanj premalo istican u javnosti. Jer na Turnju se Hrvatska mogla prepoloviti da je neprijatelj probio frontu i ušao u Karlovac. Između Turnja i slovenske granice je 35-40 km, tu je Hrvatska bila najtanja. Turanj su branili skoro cijeli rat baš karlovački branitelji,  kazao je Grdina.

Ivica Sertić, tehničar Radio Karlovca, ali i snimatelj za HTV snimao je tog 4.10. 1991.

– Bilo je to nešto neopisivo! Korzo je bilo k’o oranica, od granata koje su pale, automobili su čak bili jedan na drugom… Sve te snimke postoje, mogu se vidjeti i u današnjem Vremeplovu na Trend TV… Bilo je to nešto što čovjek ne može shvatiti, gledali smo nekada Vijetnam, Kambodžu… i ni na kraj pameti nam nije bilo da bi se tako nešto moglo destiti nama, u Europi, u ono doba, rekao je Sertić.

Nikome nije bilo ni na kraj pameti, iako je rat u Karlovcu počeo i prije tog 4. listopada. Dinko Neskusil, fotoreporter Karlovačkog tjednika,  čije su fotografije postale povijesni dokazi o ljudima i gradu u Domovinskom ratu, dobro pamti te dane i 4.10.

– Bili smo kolega Goran Gerovac i ja na terasi “Kod Jelice”, na kavi. Teleobjektivom sam fotografirao nešto što je letjelo po nebu; bile su to markacije, mi smo zvali “paučina”, Jelica je komentirala: Hoćemo li se otrovati od toga?, smijali smo se dok nije počeo napad. Kad su počele granate po gradu eksplodirati, nastao je sveopći kaos. I ja sam bio sluđen, kolega isto…  Djeca su trčala iz škole, roditelji su dolazili, nastavnici su bježali, trčali smo… Nastupilo je apsolutno ludilo! Mi smo  pobjegli s te terase u podrum, u kuću mojih roditelja, sakrili se i kad se malo smirilo, kolega je otišao roditeljima, u Novi Centar, ja sam otišao fotografirati. Sjećam se strašnog mirisa baruta, eksploziva, prašine, Radićeva je izgledala strašno… To je trajalo danima, ispričao je Neskusil.

Dvostruki zadatak

A tek je počelo. I nitko ni slutio nije da će trajati sljedeće četiri godine. Radio se posao. U do tad nepoznatim uvjetima, o novim temama. Učilo se na svojim i tuđim greškama kako ga odraditi: informirati, a ne ugroziti sigurnost stanovnika.

–  Prvenstveno smo se vodili tim da ljudima dajemo točne informacije, pokazujemo što se događa, kako da se čuvaju, što da rade kada su uzbune. U početku je, naravno, bilo nesnalaženja i među nama i pripadnicima Kriznog štaba jer je i za njih to bila nova situacija. Često smo dolazili u sukobe, ne želeći objavljivati informacije koji će dopunjaviti njihove ciljeve koje će gađati. Prvih dana je sve to djelovalo kaotično, ali kada se emitiralo na radiju, te kaotičnosti više nije bilo jer smo ulagali maksimalni trud, ispričala je Pulez.

Tjednik je bio na Korzu, na 1. katu, Radio u prizemlju sadašnje zgrade Karlovačke županije. Nije se pazilo samo na posao, čuvali su sredstva za rad.

– Mi smo uglavnom bili na Radiju jer je Tjednik gore imao trstiku, dovoljna je jedna granata da to sve uništi. Išli smo u dislokaciju, u privatni podrum gdje je kolega Darko Marinić sve postavio. Novinari su radili i za jedan i drugi medij, uglavnom za Radio dnevne informacije, utorkom i srijedom više za Tjednik da to ostane jer u eteru dođe i prođe… Bilo nas je malo jer je većina kolega srpske nacionalnosti otišla s Radija i nas par koji smo ostali smo radili, učili nove ljude poslu, mučili se na sve strane. Mlade ljude sam gledala kao svoju djecu, za koju ću biti odgovorna ako im se što dogodi pa sam odlazila gdje god sam mogla sama, i snimala, a kad su morali i oni ići, vodila sam ih, uvijek strepeći za njihov život, prisjetila se Pulez.

Bomba u džepu

Na svoje su mislili puno manje, spašavali su i čuvali opremu. Pa umjesto da onu radijsku, kako mu je rekao tadašnji direktor, helikopterom preseli na Petrovu Goru, Sertić ju je autom – i to prije tog razgovora – odvezao na ozaljsko područje. U jednom napadu, granata je pala i na zgradu Županije, gdje je bio radio i dopisništvo HTV-a.

– Kad smo pogođeni, rekli smo da se selimo na ratnu lokaciju i prekinuli program. Nismo nigdje išli, samo smo promijenili spikera i nakon nekog vremena nastavili program. Ali, postigli smo rezultat: nisu nas više gađali, ispričao je Sertić.

Posao se morao odraditi, bez obzira na sve, ali oprezno, da informaciju ne iskoristi neprijateljska strana.

– Naravno da smo, ne znajući da otkrivamo određene ciljeve, griješili. Poslije smo vodili računa da ne otkrivamo lokacije ili da se ne hvalimo kako su promašili. Recimo, djevojčica je poslala dopisnicu gdje pozdravlja tatu na Petrakovom Brdu, nismo je objavili da ne otkrijemo položaja jer radio se čuje i na suprotnoj strani. Morali smo voditi računa da radimo tako da informacije ne budu upotrebljeni protiv nas, kazao je Sertić.

Ispričao je i kako je odašiljač vozio kamionom, koji je čekao spreman, parkiran ispred radija.

– Vozao sam ga po cijeloj slobodnoj teritoriji! Jedan dan sam otišao na Jelsu i nakon nekoliko sati me traži Vojna policija. Mislim što je, kažu: odašiljač kod topničke baze ometa vezu. Ili, odvezem u Draganić pa mi pokojni župnik ne dozvoli da ga instaliram pored crkve, nego da nađem drugo mjesto pa sam ga smjestio kraj neke vikendice. Imao sam od Elektre dozvolu da uzmem struju bilo gdje pa sam se penjačima penjao po stupovima, uključivao struju i odašiljač stavljao u pogon. Kad danas malo promislim, to što smo sve radilo je neopisivo, prisjetio se.

Na Radiju su dežurali i noću, i oni koji su bili stalno zaposleni i oni koji su bili suradnici, snimke su na video kazetama do Zagreba vozili ili slali autobusima. Rizik je bio gotovo svakodnevan.

– Ne razmišljaš o tome dok te drži adrenalin, razmišljaš poslije… Išli smo iz jednog kafića na tiskovnu konferenciju Kriznog štaba, bilo je to nakon što su pala Slunjska Brda. Bila su dva auta otvorenih vrata, upaljenih motora, tu kod Sindikata. Nisam bila svjesna što se događa, ali moji kolege Mladen Mujić i Davor Matijašić shvatili da nam prilaze četvorica i mene nekako gurnuli na zid. Jedan je povikao: Nije sada vrijeme i pobjegli su tim autima. Kada smo prijavili policiji, ispalo je da su ti auti ukradeni na Slunjskim Brdima. Te dane je Glas Petrove Gore Mladen Mujića i mene non stop spominjao, bili smo za njih nepoželjne osobe koje šire lažne informacije, da padneš u ruke… Od tog dana pa iduća četiri mjeseca, nosila sam bombu u džepu. Ne strepeći za svoj život, nego od toga da im padnem živa u ruke, bila sam ju spremna aktivirati. Taj osjećaj  da te netko mogao oteti, dugo me slijedio, navela je Pulez.

Nikad više

HTV-ovo dopisništvo u Karlovcu nije pokrivalo samo karlovačku bojišnicu, Grdina je obišao i ostala ratišta, ne samo u Karlovačkoj županiji. Svjedočio strahotama koje rat nosi.

– Najteže vam je bilo gledati svoj grad, sva ta mjesta koja su bila lijepa, a rat ih je dokrajčio. Ljudi su morali izbjeći, bilo je za vrijeme okupacije ubojstava, posebno Banski Kovačevac. Tamo su ubili starice, koje sigurno nisu mogle biti neprijatelj, naglasio je Gradina.

Ali, svjedočio je i radosti koju je donio završetak tog rata. S 1. gardijskom brigadom ušao je u Oluji kao prvi novinar u Saborsko pa na Plitvice.

– To je bilo 5. kolovoza. Tada sam prvi put prošao Plitvičku cestu preko Slunja do Karlovca. Imali smo onda onaj veličanstveni mimohod sudionika Oluje. Mislim da je dostojanstveno završio Domovinski rat, a karlovački novinari, kao i strani, izvještavali objektivno. Mislim da su dostojanstveno izinijeli taj rat na našem području, ocijenio je Grdina.

Ovaj ratni dio karlovačke povijesti sačuvan je na snimkama, audio i video – one Sertićeve su i u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata – fotografijama, u novinama i knjigama. Za one koji rat nisu proživjeli. Oni koji jesu, neće ga zaboraviti.

– Ništa nisam znao. Bio sam foto amater i ratna fotografija mi je bila vrh, nešto najbolje u životu, po časopisima, vrh tvoje karijere iako je, zapravo nemaš. I četiri godine poslije toga, kao i danas, smatram da je rat najgore što se može dogoditi čovjeku. Nisam želio 1995. i poslije za AP ili neke druge, raditi u Bosni, Srbiji pa na Bliskom istoku. I dan danas ne bih. Ono što je bilo 1991. bih ponovio i s onim i današnjim mozgom, ali ne bih otišao u rat kao profesionalni fotograf. Rat je došao k nama u dvorište. Ja sam fotografirao, bio sam u Tjedniku. Rat je došao k nama, nisam ja išao u Beograd ili negdje, meni je rat došao u dvorište, objasnio je Neskusil.

Na pitanje je li fotografirao samo zato što mu je to bio posao, odgovorio je niječno.

– To je bilo nešto više, tada, daleko više. Htio sam to snimiti, bio je to apsolutni zanos koji nikada poslije nisam osjetio, pogotovo ne u današnjem društvu.