KABA

“Mala od tri godine bolje zna neke stvari nego mi odrasli, agresija se javlja nakon oduzimanja mobitela”

Naslovi koji su proteklih dana punili novinske stupce još jednom su podsjetili na to koliko nesigurno i ružno mjesto internet može biti. Neophodno je o tome osvijestiti mlađe generacije tijekom njihovih prvih koraka u bespućima ineterneta jer ovisnost o mobitelu ili nomofobija pošast je novog doba. Definicija kaže da se odnosi na patološki strah od nedostatka mobilnog telefona ili računala te gubitka signala ili pražnjenja baterije mobilnog telefona. Struka kaže da je za sada jedina mogućnost djelovanje u zajednici i edukacija, prije svega roditelja. Kretanje je smanjeno na minimum, koncentracija oslabljena, interakcija umanjena, vokabular siromašan – opis je to današnje “mobitel” djece. Sjesti u krug i tipkati na mobitel – tako danas izgleda dječja igra na školskom igralištu. Lidija je mama šest djevojčica, u rasponu od vrtića do viših razreda osnovne škole. Bave se sportom, igraju i druže, ali priznaje, bez mobitela ne ide.

-I moja djeca dosta vremena provode na internetu i mobitelu, ma da ih kontroliram što se tiče nekih stvari, ali neke stvari se više ne mogu kontrolirati. Mala od tri godine bolje zna neke stvari nego mi odrasli. Agresija se javlja nakon oduzimanja mobitela i mislim da im je to najveća kazna oduzimanje mobitela ili zabrana interneta i onda tu nastaje veliki problem.

Stručnjaci su složni – poanta je pronaći mjeru. Vrlo često to ne znaju odrasli, a kamoli djeca. Kako možemo tražiti od njih da smanje korištenje mobitela, ako mjeru ne znamo ni mi. Ono što je najgore – mi smo im to oružje stavili u ruke, upozorava u razgovoru za Media servis pročelnica Zavoda za dječju i adolscentsku psihijatriju Kliničke bolnice Osijek Katarina Dodig Ćurković.

-Preko 40% mladih razmišlja o rezanju, režu se, vrlo su aktivni na društvenim platformama, na TikToku i drugim platformama razmjenjuju svoja iskustva vezano za samoozlijeđivanje. Najpopularnije riječi koje društvene mreže detektiraju su death, self-harm,sadness, empty i depression.

U medijima često znamo saznati bizarne primjere. Tako smo nedavno čitali da je 15-godišnja djevojčica u pijanom stanju u 3 sata ujutro je udarila majku jer joj nije dala internet.

-Osnažili smo prava djece i dali im poruku da mogu sve, a ne odgovaraju ni za što, ističe naša sugovornica.

-Znači, nije normalno da dijete za svaku stvar prijeti roditelju, da djeca mogu biti vani, razbijati, udarati, pljunuti policajca, a da im nitko ništa ne može. Da parafraziram, meni u dežurstvo dođe klinac, ima sedam i pol godina, izvadio je nož kod kuće i dođe u pratnji dva policajca, psihologa, socijalnog radnika, mame… mislim koji je smisao toga?! Što bi ja trebala raditi na akutnoj psihijatriji raditi sa njim? Radi se o odgojno pedagoškoj nedoslijednosti. Roditelj kaže, doktorice, ja mu ne mogu ništa. Velik je problem permisivan, odnosno popustljiv odgojni stil koji podrazumijeva emocionalnu toplinu, ali slabu kontrolu bez postavljanja granica nad djetetovim ponašanjem. Nikako ne smijemo dopustiti da nam društvene mreže odgajaju djecu, upozorava doktorica Dodig Ćurković.

-E sad, ne možeš reći roditelju: Mobitel ne smije!, ali mora netko nadzirati to što on radi na mobitelu. Recimo dosta mojih kolega prate na mobitelu svoju djecu, imaju aplikacije da znaju točno gdje je dijete, aplikacije da vide koliko dijete provodi vremena na mobitelu. Koliko god ispada da ulazimo u intimu djece, ali s druge strane roditelj je odgovoran za sve. Mislim da roditelje treba više osnažiti da oni mogu bolje kontrolirati svoju djecu. Vrlo jednostavno, dobre škole, dobre vrtiće, dobro zdravstvo i dobro mjesto gdje mogu provoditi svoje vrijeme.

Vraćamo se na početak priče. Razgovarali smo s Lidijom, mamom šestero djece. Kaže, za sada drži sve pod kontrolom.

-Još uvijek imam sankcije ili kazne, odnosno nagrade kojima uspijevam kontrolirati taj mobitel. Ja se nadam da neću imati problema i da ću moći to pratiti kako sam si zamislila, ali nikada se ne zna!