Čak pedeset godina od male mature obilježio je jedan osmi razred OŠ Rečica. Njih petnaestak okupilo se kako bi proslavili 50 godina male mature. Oduševljeni što su se uspjeli sastati, otvorili su svoja srca i prisjetili se svojeg razreda.
– Iako ovo nije bila moja inicijativa već naše Jelice i Marice Fištrović, želim svima zahvaliti što su došli. Pitali ste me tko je predsjednik razreda? Tada je nije bilo predsjednika razreda, a u školi smo učili ruski. Danas nam to jako pomaže dok gledamo sukob Rusije i Ukrajine – mi vam sve razumijemo, što baćuške pričaju i kako lažu, kroz smijeh nam priča Nikola Horvat.
Godište su 1954/55., a razred je činilo 32 učenika. U zgradu sadašnje OŠ Rečica krenuli su u 5. razredu, nakon što su nastavu pohađali u zgradi općine i dvorcu obitelji Drašković. Današnji dan bio je ispunjen emocijama.
– Puna sam emocija… Presretna sam što smo se danas uspjeli naći. Bilo nas je više, neki nažalost više nisu s nama – devetorica su preminula, neki u ratu, neki od bolesti…, dirljivo započinje priču gospođa Marica Mioš, prisjećajući se svojih školskih.
Želja da se nađu bila je jača od svih nedaća, a svi se uglavnom i dalje druže jer većina ih je ostala u Rečici. Ipak, valja spomenuti da je glavna inicijatorica bila gospođa koja dugi niz godina živi u Njemačkoj i koja je silno željela okupiti svoje šulkolege. Danas su svi zajedno pregledavali svoje spomenare, pisma, pregledavali su stari imenik, smijali se ocjenama i napravili pravu pravcatu prozivku – nisu svi bili odlikaši, ali nije to niti bitno. Bitno je da su svi gajili tada, baš kao i danas, jedno veliko prijateljstvo.
– Dotični Nikola Horvat, kao što vidite, mora da je imao neku „žnjoru“ jer imenik je prazan a školu je završio, kroz smijeh nastavlja prozivku Marica, a nakon njega u imeniku je i njegov najbolji prijatelj Josip Horvatić. Znate, oni su bili nerazdvojni prijatelji, a takve su im bile i ocjene, smije se Marica. Smiješni i dragi bili su tada, a takvi su i danas. A Jelica Kralj? Jelica je moja susjeda, zajedno smo sjedile u školi, a odrasle smo na jednom dvorištu. Igrale smo se, sastajale, možda smo se i svađale, ali to ne pamtimo. Kuhale smo blato u dvorištu i pjevale, bilo nam je prekrasno.
Sa suzama u očima prisjetili su se onih koji više nisu među njima – kažu da su njih devetorica preminulih svi redom bili uspješni, pametni i obrazovani, kažu „otišli su najbolji među nama“. Danas su s veseljem ispričali i nekoliko anegdota iz školskih klupa.
– Moram vam ispričati jednu anegdotu, ne znam da li se vi svega toga sjećate – kad sam iz zadnje klupe zafitiljio francusku kapu pokojnoga Željka Gojšića (op.a. čuvenog karlovačkog stomatologa) ravno učiteljici Štefi na glavu dok ste svi stajali oko nje. I Štefa me poslala upravitelju Klikešiću, ali poslala je i stražara. Stražar je bila naša Jelica. I tako sam s Jelicom krenuo hodnikom i rekao joj da ne idem nikuda, da ću se ispljuskati da se obrazi crvene, a nju sam zamolio da šuti. I tako je i bilo – do danas nikada nitko nije znao kako je zapravo prošao sastanak s upraviteljem, priča nam Nikola Horvat, a oko njega svi prasnuše u smijeh.
Kad smo ih upitali je li se nekada živjelo ljepše i ugodnije, jesu li ljudi bili složniji nego što je to danas, njih petnaestero uglas je viknulo da!
– Toga više danas nema, svijet se nažalost promijenio, a nama… Nama je bilo jako lijepo, priča nam Jelica Kralj.
Okupili su se u školskim klupama, a dalje se uputili na druženje uz ukusnu hranu i piće, kako bi u radosti proveli vrijeme zajedno. Pozvali su i nas na ručak, sve bi nam dali, no mi smo im poželjeli sjajan provod i još koju obljetnicu, i da nam zauvijek ostanu tako veseli, mudri i složni.
