Poručnik Vlado Domladovac 04. listopada 91. bio je pripadnik Minobacačkog voda 120 milimetara 3. pješačke satnije 1. pješačke bojne. Vod je bio sastavljen od 40-tak, uglavnom, mlađih i vojno neiskusnih muškaraca. Toga dana bilo je dogovoreno emitiranje radijske emisije uživo s ekipom Radija 101.
–Taj dan, kao i svaki drugi dan, bio je normalan. U pola 12 na ovaj položaj došao je, nažalost, preminuli načelnik Stožera bojnik Željko Padežanin – Fanfa, u društvu Marine Mučalo i Marija Mihaljevića koji su trebali snimat emisiju o obrani grada Karlovca i braniteljima na Slunjskim Brdima. Tako da se u tom trenutku ovdje možda okupilo i više ljudi, nego što je trebalo biti. Atmosfera je bila normalna, redovna, nismo ništa očekivali. Oko deset do 12 krenula je neprijateljska klasična topnička priprema pješadijskog napada. Znači, sa svim artiljerijskim sredstvima. Tukli su grad Karlovac, grad Dugu Resu, prigradska naselja, a sa manjim kalibrima minobacača po našim prvim linijama.
Sve navedeno trajalo je oko pola sata, a potom se od nikuda stvorio MIG 21, kaže Vlado.
-Oko 12 i 20 desio se nalet aviona MIG-a. U obrušavanju mi ga nismo ni čuli, ni vidjeli. Tek smo ga čuli kad je sasipao nevodeća raketna zrna 57 mm po motokros stazi i dalje tek kad je on stisnuo foršaz u odlasku, onda je on bio bučan i onda smo svi mi vidjeli da je to avion.
Tom prilikom na mjestu su poginuli: Ivan Perač, Andrija Banić i Željko Holjac, a Emil Jagunić umro je u bolnici od posljedica ranjavanja. Prilikom ovog napada osam je branitelja na ovom položaju ranjeno.
Nekoliko sati kasnije, zauzeli su položaj u Miljušima i očekivali neprijateljsko pješaštvo, odakle su bili prisiljeni povući se prema gradu jer se nisu imali čime braniti.
Mladi, neiskusni, nakon ovako teških gubitaka, još su se poslije morali nositi s osudama kako su pobjegli s položaja u Miljušima. Vlado nam je objasnio kako su ondje bili praktički goloruki, a na njih je išla neprijateljska brigada od 3 tisuće ljudi. Nakon svega toga, Domladovac je ostao braniti Hrvatsku i služiti u Hrvatskoj vojsci do siječnja 1996. Nema status HRVI-ja, radi u HEP-u i ima još nekoliko godina do mirovine.
