Marinko Marinović umirovljeni je vojni sudac, političar i književnik, a u sklopu Noći muzeja predstavio je svoju novu knjigu „Ozaljske priče“ u Zavičajnom muzeju Ozalj. Događaj su uveličali mezzosopranistica Lucija Klarić uz pratnju na gitari Josipa Vukovića.
– Moja nova knjiga je posvećena gradu Ozlju i ozaljskom kraju. Riječ je o pričama koje sam ja skupljao o ozaljskom kraju i onda sam ih odlučio jednog dana, zahvaljujući Gradu Ozlju i Gradskom muzeju ukoričiti i tako da su one danas pred nama tu. To je samo jedan kraći izbor. Imam dosta tih priča, međutim, držim da bi ove mogle zainteresirati Ozaljčane, jer sam nastajao biti što autentičniji.
Izabrao je grad Ozalj jer, kako tvrdi Marinko, grad do sad nije imao ovakvu knjigu i malo se zna o ovom kraju koji ima izuzetno burnu i značajnu povijest za naš narod.
– Svih 120 pričica, kraćih priča, su na neki način simpatične. Sve one su u životu našeg naroda ozaljskog kraja. Sve su one tu među nama. Neke su bolje prezentirane, a neke lošije. Naravno, tu je malo i umjetničke slobode. Međutim, meni najdraža priča je ona koju je zabilježio, a koju sam ja sad ovdje prepričao, kad je naš veliki povjesničar Vjekoslav Klaić utvrdio da je u zidinama grada Ozlja pronađena hrvatska kruna koja je kasnije netragom nestala. E, priča o toj hrvatskoj kruni koja je viđena i zatečena u gradu Ozlju me inspirirala da napišem ovakvu jednu knjižicu s ostalim pričicama koje su tu među nama, a koje su svima nama manje poznate.
Marinko nije autor priča, već ih je umjetničkom slobodom skupio u cjelinu i dao im dodatni značaj.
– Autor tih priča je hrvatski narod ozaljskog naroda gdje se isprepliću 3 naša jezična idioma i koju djeluju savršeno, koji funkcioniraju kao jedno i šteta je što 1850. godine nije nastavljeno tim pravcem zbližavanja hrvatskih jezika. Danas kažu hrvatskih dijalekata. Mi bismo danas imali sasvim drugačiji jezik, ali toliko jezik blizak izvoru našeg naroda da bismo svi bili ponosni, uostalom, kao što smo i sad ponosni na naš jezik, ali jezik ozaljskog kraja prije 1850. godine je malko različit od današnjeg standardnog hrvatskog jezika, a opet on je tu. Stoga sam pokušao u te priče ubaciti što više određenih specifičnih autohotnih izraza.
S Marijanom Mitrovićem godine 1998. Marinko je objavio knjigu “Bukovicom i Ravnim kotarom”, sljedeće godine “Junaci starohrvatskih mitova”, a “Tragom hrvatske duše” i “Priče i pjesme iz Domovinskog rata” 2002. godine. Naredne godine objavio je monografiju “Povjesnica Župe svetoga Antuna Padovanskog u Vukmaniću”. Knjige za djecu “Zvijezde u potoku” 2003. i “Dabar Karlo” 2012. godine.
