Prije više od 30 godina, točnije 1992. godine, Karlovački urar Nenad Blažević otvorio je svoju radnju. Prva radnja nalazila se pored Autobusnog kolodvora, a onda se preselio u poznati karlovački pothodnik u kojem su bile smještene brojne trgovine i obrti. Gledajući svog oca, Nenad je još kao dječak iskazao zanimanje za urarstvo. Dječja znatiželja ubrzo je prerasla u obrazovanje za urara, a potom i otvaranje obrta.
– Otvorio sam svoju firmu 1992. godine, a počeo sam u Ruđer Boškoviću, kroz srednju školu, u 3. i 4. razredu. Kako mi je otac bio urar, cijelo vrijeme oko satova, praktični rad s budilicama i sa zidnim satovima sam započeo u 5. razredu. Otac urar, uvijek si oko satova, motaš se, gledaš kaj se dela, interesantno ti je kao malom klincu, na početku sam zavolio i nastavio dalje.
Tijekom 90-ih godina, u Karlovcu je bilo čak 12 urara, posao je cvao, satovi su se popravljali, no 30-ak godina kasnije, situacija je uvelike drugačija.
– Danas samih urara ima par, kolega Vodanović, Smokrović, Kralj koji je u penziji, ali još uvijek radi i ja, to su baš završeni urari, ostali prodaju satove ili su se prekvalificirali u neka druga zanimanja. Prije rata nas je bilo dosta, bilo nas je 12, skoro svaki kvart je imao svog urara, sada je ostalo jako malo.
Satovi su se prije puno više popravljali, što zbog uspomena, što zbog potrebe, dok se danas rijetko nose na popravak.
– Prije je bilo puno više posla i bila je sasvim drugačija vrsta posla, bilo je puno više mehaničkih satova, to se više kvarilo nego baterijski i ljudi su naviknuti popravljati te starije satove, bilo zbog uspomena ili im je trebalo. Sada su se prebacili na baterijske, mlađi ih više uzimaju zbog ukrasa, lijepo izgleda i onda im je lakše kupiti novi nego popravljati stari.
Promjene na tržištu su na neki način odredile sudbinu urara, a Nenad, nakon što ode u zasluženu mirovinu, svoj posao neće imati kome predati.
– Nažalost nema tko preuzeti, a i mislim da je urarstvo kao takvo, ovaj stil urarstva koji ja radim, stil urarskih dućana, koji nisu vezani uz nekakve velike firme, velike brendove, nažalost već prošlost. Ostaju sitni popravci, skraćivanje remena, zamjena baterija, nešto prodaje, ali čak se i prodaja prebacila u velike trgovačke centre. Oni mogu imati puno veći izbor, veći su prostori, tako da su ove male, sitne trgovine nažalost stvar prošlosti.
Škola za urara ne postoji već gotovo 15 godina, no još krajem 80-ih Nenad je uočio manjak interesa za ovaj zanat.
– Nema zainteresiranih, eventualno su zainteresirani ako im netko od roditelja to radi, pa hoće nastaviti, ali nema. Ja sam završio 1987. godine, u razredu u kojem je bilo 27-28 ljudi, trojica su samo htjeli biti urari, ostali su bili za mjerila mase, finomehaničare i konfekcijske strojeve. Znači samo tri čovjeka koji su htjeli biti urari. Nažalost nakon 30-ak godina nema nešto zainteresiranih. Prije jedno 15-ak godina mislim da je bilo četiri polaznika i mislim da su čak bile tri cure, što je ipak malo obećavajuće.
Nakon odlaska u mirovinu, Nenad se planira posvetiti svojim hobijima, a jedan od planova su mu i radionice za djecu, u kojima će moći pokazati sve čari zanata koji lagano odumire.
