Štefica Goršić ostala je udovica na početku rata ’91. godine. Bila je mlada žena koja je ostala sama s dva malena sina. Živjeli su u obiteljskoj kući sa suprugovom obitelji. Uz gubitak voljenog supruga, doživjela je i odbačenost o kojoj nerado govori, ali ustrajala je i podigla djecu, a danas brine i o unuku, koji je, nažalost, ostao bez majke.
Životna je to priča koju je teško ispričati riječima. Svaka njezina riječ nosi veliku težinu i svaku prate suze koje jedva suzdržava. Fragmenti su to sjećanja i emocija, a cjelina je sakrivena u njezinoj nutrini, kao i kod većine osoba koje su proživjele slične situacije.
Kad je saznala da je suprug poginuo, bila je u šoku i mislila je da će se raspasti od boli.
-Mislim da nisam bila uopće pri sebi…od lijekova, od plača…Djeca su stalno ispitivala: Što više neću imati tatu? Bilo je teško. Sve smo to teško prebrodili. Djeca su išla u Karlovac u školu, ja sam išla na posao…i pod uzbunom. Mijenjali smo i prebivalište jer smo prije živjeli na Turnju. Tada su mi najviše pomogli sestra i šogor.
Cijeli svoj život Štefica je posvetila djeci i obitelji, koja se u međuvremenu proširila. Uz sve lijepo što donosi obiteljski život, dogodile su se još neke nezamislivo teške borbe, no Štefica je ostala stup obitelji.
-Krunoslav je završio fakultet, Željko je završio školu za električara pa su se oženili, onda su došli unuci…Najveća tragedija nam je bila kad je starija snaha umrla od raka. Tako da sam preuzela brigu o Mateju, mom unuku, a on je dobar dečko, sada ima već 19 godina, ističe Štefica s iskrom u očima.
Izuzetno je teško nositi toliku patnju u srcu, a podizati mlade ljude i usmjeravati ih na pozitivne stvari, na budućnost, na život. Potrebno je umijeće, ogromna snaga i stabilnost da im se pokaže primjerom kako treba živjeti. Krhka i ranjena žena mora odgojiti zdrave i jake muškarce.
-Ja se uvijek trudim da smo doma što normalniji. Razgovaramo, prisjećamo se, ali pričamo uvijek tako da se baš jako ne rasplačemo. Pričamo nešto dobro…
Patnja je bila tim veća jer, osim što su izgubili muža i oca, izgubili su i svoj dom. Ta priča bila je sol na ranu nakon nezamislivog gubitka. Štefica ne govori puno, potrebno je čitati između redova, ne želi zlu krv, ali iskreno dijeli svoje osjećaje odbačenosti od onih koji su trebali njoj biti podrška.
-Najteže mi je bilo kad se nismo mogli vratiti na Turanj. I meni i djeci je to uvijek bilo teško. Nismo više bili dobrodošli vratiti se u svoj dom. Kad ostaneš bez muža, onda više ne trebaš nikome i onda više nigdje nemaš svoje mjesto. Smjestili smo se u jedan vojni stan, gdje smo i ostali.
Štefica Goršić svoju bol dijeli u svojim pjesmama koje piše kad joj je najteže, a pročita ih tek pokojoj prijateljici ili supatnici, udovici, koja dijeli sličnu sudbinu. Među brojnim pjesmama, izdvajamo jednu koja zorno oslikava njezinu životnu priču, a zove se Tebi koji si otišao.
Tebi koji si otišao
U neko surovo vrijeme
poziv je stigao
domovinu dragu svoju
obranit je trebao
i na put bez povratka krenuo.
„Brzo vratit će se“,
…nada je to…
„Nemoj zalupiti vratima“,
viknem mu ja.
„Ljubav moja neka te prati
I nada da brzo se vratiš.“
Al’ koraci tvoji sve su tiši…,
glasa nema…,
ostala je samo jeka.
Sjećanja nikad nestati ne će,
ti si dio moje mladosti,
moje životne sreće.
Sada te samo na grobu tvom
uz miris cvijeća
grije upaljena svijeća.
U srcu nemir se budi
i pitam se često:
„Zašto su svi oni pali?“
Znam, heroji naši
za Hrvatsku
život svoj su hrabro dali,
za Hrvatsku
su pali.
Stoga zapalimo svijeću
da vječni plamen gori,
al’ sjećanje naše
da nikad ne izgori.
Štefica Goršić, supruga poginulog hrvatskog branitelja
Štefica je članica Udruge obitelji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Karlovačke županije. Njihova druženja pružaju im podršku u raznim životnim izazovima. S obzirom na to da dijele slične sudbine, one se najbolje razumiju. Sve su bile mlade žene kad su izgubile muževe. Uz patnju zbog gubitka voljenih, doživljavale su i različita ponižavanja i nailazile na nerazumijevanje. Zajedno dijele svoje osjećaje, misli, traume kroz razgovor, ali i brojne aktivnosti, poput kreativnih radionica, izleta, obilježavanja datuma značajnih za Domovinski rat. Zajedno pale svijeće za svoje poginule i zajedno se ujedinjuju u molitvi. Neke štrikaju, neke heklaju, neke peku kolače, neke izrađuju ukrase za blagdane, a neke, poput Štefice, pišu pjesme.
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
