Ako ste mislili da ste vidjeli sve što se može izraditi od drveta, prevarili ste se. Karlovčanka Anita Barac svaku ideju pretvori u stvarnost. Njenim radovima dive se svi koji naiđu na bilo koji njen uradak. Više od dva desetljeća njene vrijedne ruke stvaraju brojne stolice, ormare, daske za rezanje, kutije, torbice, satove, tačke, pirografiju i brojne druge nezamislive stvari za koje vjerujete da se ne mogu izraditi od drveta. Montaža, lakiranje, izrada i sastavljanje njena su strast. Gotovo cijeli dan je u radionici, a da se pitalo njenu majku, ne bi završila srednju školu za drvodjeljskog tehničara dizajnera.
– Mama mi je zbog svoje bolesti ispunila upisnicu nakon osmog razreda za medicinsku i ekonomsku školu. Meni se jako svidio taj naziv “drvodjeljski tehničar dizajner” iako nisam znala što je to niti što ti ljudi rade. Zvučalo mi je nekako otmjeno uz moje ime. Krenula sam pitati ljude u Radićevoj ulici kako doći do te šumarske škole i uspjela sam. Prepisala sam podatke s njihove upisnice, a mamine bacila u smeće. Mami sam rekla da sam obje predala u školu. Kasnije je provjeravala i nije me bilo nigdje. Kod susjede sam već vidjela da sam upala u šumarsku školu i bila sam treća na redu po broju bodova.
Na kraju je mami morala priznati da je upisala nešto sasvim drugo. Mama je, očekivano, bila ljuta. Ipak, Anita je dokazala da je bila u pravu što je odlučila slijediti svoje snove jer je tijekom školovanja bila odlična učenica, a kasnije je to potvrdila i u praksi. Kako tvrdi, škola joj je dala temelje no najviše je naučila kroz svoje greške i radove. Bez obzira što je godinama u ovom poslu, muškarci se i dalje čude kako ona to sve može jer su mišljenja da stolarija nije za žene.
– Stolarstvo zna biti jako zahtjevno, pogotovo fizički. Te ploče i gotovi elementi su dosta teški. Montaže su naporne, a ja kao žena sam se morala snalaziti jer ne mogu uvijek sve riješiti s čistom snagom. Potrebni su preciznost, strpljenje, razmišljanje i snalažljivost. Zato mislim da žena može biti jednako dobar majstor kao i muškarac.
Ne sjeća se svojih prvih radova, ali se sjeća osjećaja kad je nešto po prvi put izradila i samoj sebi rekla: „Ovo sam sama napravila!“. Mišljenja je da su znanje, talent i praksa izuzetno važni, ali ističe praksu. Kako tvrdi, možeš imati talent i završenu školu no bez prakse ne možeš imati osjećaj za materijale. Kroz vrijeme naučiš pronaći rješenje. Nikad ništa nije kao na papiru.
– Najviše volim kreativni dio i rješavanje problema. Volim sastavljanje, lakiranje, završnu obradu i trenutak kad od pojedinih dijelova napravim nešto što ima smisla. Najteži dio mi je definitivno fizički kad moram nositi te elemente ili zahtjevne montaže.
Najponosnija je kad nešto napravi od početka do kraja i nitko joj u tome ne pomaže. Pri tome misli na mjerenje, ideje, izbor materijala, izradu pa sve do sastavljanja i montaže. Najviše voli kreativni dio rada.
– Ideje dolaze sa svih strana. Nekad vidim nešto pa razmišljam kako bi to mogla napraviti ili gledam neki komad pa razmišljam što bih mogla od njega napraviti pa mi nešto sine. Nekad mi propadne, a nekad uspije.
Prijatelji joj često kažu: „Anita, imam jednu malu ideju!“. Na kraju ta mala ideja završi kao cijeli komad namještaja ili projekt. Ideje su neiscrpne, a želja joj je napraviti nešto sasvim neviđeno na tržištu pa da ljudi kažu: „Ovo je Anitin rad“. Najviše cijeni ljude koji su stvorili nešto svojim rukama, a odustati za nju nikad nije opcija.
