Biti žena danas puno je teže nego što je to bilo prije. Javlja se sram zbog raznih stanja koje vlasnice nježnijeg spola prolaze, a potraže pomoć kad je već prošlo 5 do 12. Ivana Malović iz Duge Rese, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te edukantica kibernetike i sistemske psihoterapije sa završenom dodatnom edukacijom iz područja terapije igrom, govori o pritiscima i očekivanjima zbog kojih žene mogu osjećati da nisu dovoljno dobre majke.
– Danas na žene često gledamo kao na stup obitelji, kao na oslonac koji sve mora izdržati. No i ženi je potreban oslonac. Od nje se očekuje da preuzme ulogu „superžene”. Izdvojila bih dvije poteškoće s kojima se žene mogu susretati. Jedna je perfekcionizam. Sad to više nije samo perfekcionizam da budem „savršena majka”, „savršena supruga” ili „savršena kućanica”. Sad žena mora biti i „savršena poslovna žena”. Žene imaju više mogućnosti ostvarivati svoje ambicije i postizati profesionalne uspjehe što je važno postignuće u ostvarivanju ravnopravnosti. No, uz poslovne ambicije često ostaju i očekivanja da budu jednako uspješne u svim drugim ulogama.
Druga je poteškoća fenomen uljeza, poznat i kao „imposter sindrom”, pri kojemu osoba sumnja u vlastite sposobnosti i teško prihvaća svoje uspjehe unatoč dokazima o vlastitoj kompetentnosti, objašnjava Malović.
S druge strane, možemo se zapitati očekuje li se od muškaraca da budu savršeni u jednako mnogo životnih uloga. Pritom ne treba zaključiti da muškarci ne doživljavaju perfekcionizam ili osjećaj nedovoljne vrijednosti. Dobrobit majke važna je i za nju samu i za odnos s djetetom, no psihičke teškoće ne znače da je žena loša majka, ističe Malović, navodeći postporođajnu depresiju kao problem koji zahtijeva pravodobno prepoznavanje, podršku i liječenje.
– Jedan je od problema to što se simptomi ne prepoznaju uvijek odmah.” Vrlo često kad odradite težak posao, kao što ste obavili i porod, vi to odradite i idemo dalje. Kad dođe do smirivanja, kad počinju izlaziti simptomi, kad imate vremena prvi put prodisati i čuti se, dolazi do onog stanja: “Ja nisam dobro!”.
Postporođajna depresija vrlo slabo se dijagnosticira jer majke često ne žele priznati da imaju neki problem. Postavljaju si sljedeća pitanja:
– Trebala sam ga s velikim guštom dojiti. Trebala sam osjećati sve hormone sreće i ništa se nije dogodilo od toga. Kako da ja to sad priznam? Kako da ja priznam bilo kome da sam loše? Odmah se postavlja pitanje: “Što sa mnom nije u redu?”. Idem reći svima oko sebe reći da je sve u redu do onog trenutka kad zaista netko ne primijeti da nešto stvarno nije u redu.
Bitna je podrška partnera i cijele obitelji. Pitanje nedovoljnog prepoznavanja teškoća postoji i kod autizma te ADHD-a kod djevojčica i žena, premda je riječ o drukčijim stanjima i razlozima neprepoznavanja. Autizam i ADHD neurorazvojna su stanja, a prikrivanje teškoća može biti jedan od razloga zbog kojih ostaju neprepoznata, navodi Malović.
U društvu je češća pojava dijagnosticiranja spomenutih stanja kod muškaraca nego kod žena jer žene to jako dobro znaju maskirati, otkriva Malović. Na društvenim mrežama gotovo svi smo svjedoci kako drugi osuđuju žene nakon što počine samoubojstvo, a iza sebe su ostavile djecu. Nažalost, nitko ne vidi ili ne želi priznati da je ta ista žena imala tešku dijagnozu postporođajne depresije koju nije htjela niti je mogla išta birati. Zbog srama ili neznanja, žene najčešće ne budu adekvatno liječene kao i odbačene u društvu.
– Izraz „žena je ženi vuk” opisuje strah od osude koji neke žene osjećaju i u odnosu s drugim ženama. To, naravno, ne znači da su sve žene međusobno nepodržavajuće. Taj strah može zvučati ovako: „Bojim se progovoriti. Bojim se sve ovo što sam vam danas rekla izgovoriti naglas. Bojim se osude i pitam se što sa mnom ne valja.” Kada bliska osoba sasluša bez osuđivanja i, ako ima slično iskustvo, iskreno ga podijeli, žena se može osjećati manje usamljeno. Neke žene upravo to nemaju pa kažu: „Nemam prijateljicu koja će mi iskreno reći da se i njoj to događalo.” Takva je podrška važna, ali ne zamjenjuje stručnu pomoć kada je ona potrebna, komentira Malović.
Postporođajna depresija ili PPD patološki je poremećaj koji se javlja kod 10% do 16% žena, a najčešće u roku od 4 do 8 tjedana nakon poroda. Može se pojaviti i kasnije. Za njezinu dijagnozu, osim općeg depresivnog stanja, kod žene se javlja barem pet od sljedećih znakova: značajno smanjen interes za sve ili većinu životnih aktivnosti, značajne promjene apetita, odnosno, značajan dobitak ili gubitak na težini, poremećaji spavanja, prevelika uzbuđenost ili usporenost u dnevnim aktivnostima, umor i gubitak energije, osjećaj bezvrijednosti ili osjećaj krivnje, smanjena sposobnost koncentracije i mišljenja te ono najgore, pokušaj samoubojstva ili česte misli o smrti.
FOTO: Unsplash
