Povijest košarke u Hrvatskoj, pa i u samom Karlovcu, bila je značajno drugačija nego danas. Nažalost, slika se dosta pokvarila i usprkos činjenici da Karlovac ima nekoliko košarkaških klubova, nedostaje prava kvaliteta. Je li način samog života utjecao na velike promjene ili su se ovim sportom počeli baviti ljudi koji zapravo nemaju mjesto u njemu pa samo ostvaruju osobne interese, pitanja su koja se postavljaju već godinama u gradu na 4 rijeke. Ako bismo se pitali koja je to zlatna generacija obilježila posljednja desetljeća, onda je to zasigurno ona ratna u kojoj je igrao i Goran Vujić koji se s veseljem prisjetio svojih početaka.
– Moja generacija kad smo krenuli igrati, to je bilo u ratu. Samo da povučem neku paralelu. Mi smo tad dolazili na treninge pod uzbunama ’92. i ’93. godine. Doslovno je pala granata do dvorane u kojoj smo trenirali tu u Sokolskom domu. Mi smo bili na treningu i nismo ni znala da je pala granata. Naši roditelji su utrčali u dvoranu i doslovno su nas odvukli kući. Mi nismo imali pojma da je počeo napad na grad. Danas ti doslovno djecu u sportskoj dvorani u udarnom terminu imaš 2 igrača. Mislim, mi bismo tad dali za to sve što bismo mogli.
Iako je nogomet najmasovniji sport, Goran je svoju ljubav pronašao u košarci. Kako kaže, vjerojatno je to bio i logičan slijed jer mu je i otac bio košarkaš. Kad je uzeo u ruke baš košarkašku loptu, odmah je shvatio da mu je najprirodnija.
– Nogomet je najmasovniji sport. Ja stvarno za nogomet imam dvije lijeve tako da se nisam baš posebno niti okušao. U jednom trenutku sam imao mogućnost možda da i rukomet u danom trenutku počinjem igrati pošto sam lijevak, a s nekakvih 2 metara bio bih dosta dobar desni vanjski. Tad je i Karlovačka pivovara iznimno jaka u rukometu, s tim da je i Karlovac, iako je bila i druga liga, vidjela se tendencija rasta i napretka. Bila je jako dobra košarkaška generacija. Mi smo imali jako dobru generaciju. Bili smo jako dobra ekipa pa mislim da me to i zadržalo, objašnjava Goran.
Ako pitate poslijeratne generacije tko je košarkaški Mozart, gotovo svi će reći Dražen Petrović. Nažalost, njegova tragična smrt i prerani odlazak šokirali su košarkaški svijet. Prošla su gotovo tri desetljeća, uspomena na njega i dalje živi, no od njegovog odlaska još se nitko nije istaknuo kao on.
– Identitet se izgubio u smislu nekakvih klubova u prvoj ligi i same reprezentacije, kulta reprezentacije koji je postojao tad nakon OI ’92. gdje smo bili srebrni s dream teamom kad smo igrali. To je bilo, vjerujem, mogu slobodno reći, neponovljivo u ovom našem životnom vijeku. Cijela te priča kulta reprezentacije i tragična smrt Dražena Petrovića, postoji određeni kult reprezentacije ali samim time se izgubilo. Bilo je tu kvalitetnih igrača, Toni Kukoč, Dino Rađa i Josip Sesar ali nitko nije postigao taj kult ličnosti.
Goran navodi kako bi se priključio radu karlovačke košarke ali samo kad bi vidio da za to ima smisla.
– Imam podosta dozu razočaranja, ali dobro. Mislim da svaki čovjek ima kroz život uspone i padove, a svi mi koji smo se bavili sportom, znamo da su i pobjeda i poraz bili sastavni dio sporta. Mislim da me sport u tom kontekstu iznimno dobro izgradio kao čovjeka u poslovnom i privatnom životu da ne doživljavam neke stvari osobno nego da shvatim da je to dio života ili posla.
Goran je pohvalio ideju Ljetne hakl lige na kojoj je i sam dijelio košarkaški teren sa svojim prijateljima. Po visokim temperaturama izrazito je teško igrati te samo ostaje nada da će igralište u Šancu napokon dobiti svoju rekonstrukciju jer su vidljive ogromne pukotine koje su nedugo samo doživjele zakamufliranje bojom. Cjelokupan razgovor s Goranom Vujićem pogledajte u emisiji „Sportski pregled“ na sljedećoj poveznici:
