Kad imate 19 godina, maštate o izlascima, zabavi, prijateljstvima, studiranju i o ljubavi. Maštala je o tome i Dragana Boljar, danas 54-godišnjakinja koja je zbog napada na rodni Vukovar morala zaustaviti svoje snove i prigrliti surovu realnost koju nije željela i nije nikako mogla utjecati na nju.
– Mi smo ona generacija Ramba i Schwarzeneggera, kako ja kažem. U tom podrumu zamišljaš kako će doći Amerikanci, oni će sve riješiti i sve će biti dobro. Meni je to bio kao neki film. Međutim, onog trenutka kad smo vidjeli Vukovar, a nismo imali puno za vidjeti jer je sve bilo poravnato. Jako sam se čudila i pitala može li se to uopće dogoditi.
Upisala je fakultet u rodnom kraju, kasnije i u Zagrebu agronomiju, ali financije su bile glavni problem njenog prisilnog odustajanja. Tijekom rata ostala je bez ujaka koji je poginuo, a njegovo tijelo pronašli su naknadno. Morala je spakirati kofere te sreću, sigurnost i mir pronaći u drugim krajevima Lijepe naše. Kako kaže, dogodio se Vukovar, a potom je u šest različitih gradova pronašla svoj dom. Skrasila se u Dugoj Resi gdje je upoznala svog supruga s kojim danas ima dvoje djece i dvoje unučadi. Sve je bilo predivno dok nije čula rečenicu koju nitko ne želi čuti: „Imate rak debelog crijeva!“.
– Da bi obitelj mogla biti smirena, ja moram biti smirena. Inače sam osoba koja voli imati kontrolu i koja kontrolira sebe. Volim znati neke stvari unaprijed. Odmah sam se organizirala, odmah sam organizirala kako ću odraditi liječenje te kako ću i kad reći djeci. Sve sam to u svojoj glavi složila i kad sam to sve uspjela posložiti, sve je bilo u redu. To je ona rečenica: “Kad te to snađe, snađe te. Sve ostalo sam kontroliraš.”.
Djeca su plakala od tuge saznavši vijest, a Dragana je rekla da se ništa neće promijeniti u njihovim životima osim da će joj ponekad trebati pomoć. Samo joj je trebala stabilnost koju je i uspjela ostvariti. Tijekom kemoterapija bilo joj je loše, a zahvaljujući brižnoj i vrijednoj kćeri, nikad nije osjećala da su kućanski poslovi zapostavljeni. Niti u jednom trenutku nije pomislila na smrt. Dojmili su ju zagrebački liječnici koji nikad nisu rekli da će umrijeti već su samo naglašavali ozdravljenje.
– Kad nekome kažem za rak crijeva, onda su pitanja: “Što si jela?”, “Jesi li pušila?” ili “Je li zbog toga?”, a ja sam sve negirala. Sve sam normalno radila. Nisam sjedila u restoranima i jela. Imam obitelj i kuham kod kuće. Uvijek mi je bilo žao i smatram to nepravdom kad neka žena dobije rak dojke pa svi govore: “Ah, jadna!”, ali kad netko dobije rak debelog crijeva, onda se traži uzrok i analizira se što je taj netko sve radio.
Osjećaj krivnje da je ona uzrokovala rak jako joj je smetao u društvu. Dnevno je pila osam tableta i imala je 32 zračenja. Kod 28. zračenja htjela je odustati, ali uspjela je pronaći još malo snage. Rak se vratio. Prvo ga je imala na 15. centimetru, zatim na 10. i na kraju na petom. U konačnici su joj ugradili stomu s kojom je riješila brojne probleme, a prvenstveno bolove i nekontroliranu stolicu. U međuvremenu je preživjela i moždani udar za kojeg odmah nije ni znala da ga je imala u snu.
– Govor mi je malo oduzelo. Sama sam ujutro pila kavu. Normalno, nisam sama sa sobom pričala. Kćer je došla i nešto me pitala. Progovorila sam, a zapravo sam frfljala i usnica mi je bježala. Većinu stvari pripisuješ lijekovima koje sam ja pila u velikoj količini. Naravno, da bi se ustanovio moždani udar, ideš kod neurologa i na magnet kako bi se potvrdilo da je bio moždani udar. Sam to ne možeš.
„Kod srčanog udara možemo odraditi operaciju, ali kod moždanog ne možemo.“, rekli su joj liječnici. Išla je na fizikalne terapije s kojima je uspjela riješiti određene probleme, ali svejedno je na temelju svega morala otići u invalidsku mirovinu. Kroz smijeh kaže da joj je najdraže od svega što se ujutro ne mora rano dizati i otići na posao. Članica je udruge invalida u Dugoj Resi. Često odlazi na izlete, voli društvo, kazališta, kina i najviše od svega svoju obitelj. Ako pati ona, pati i obitelj, kaže Dragana i dodaje da nikad ne glumi euforiju i normalno je da ima i svoje loše dane. Krizne situacije danas su joj uobičajene. Zaposlenici u firmi gdje je radila uvijek su joj prepuštali u ruke probleme jer su znali da se najbolje snalazi u njima. Danas na sve gleda ljepšim očima, a drugima savjetuje da nikad ne vode rat oko sitnica jer nisu niti svjesni koliko je život prekratak i predivan ako nisi bolestan.
foto: Andriana Baćurin, privatna arhiva Dragane Boljar
