kolumna_2

Diktatura mladosti! Mladost je jedno čudno životno doba. I samo po sebi dobro i neumitno.

Svakoga dočeka i svi kroz nju prođemo. I što je tebi tu problem, pitate se? Prođe. Prebrzo. Pred 20 godina znao si što ćeš nakon mladosti. Onda je rat sve pokvario. I truli američki kapitalizam. Curice od 5 godina majke oblače u repliku odjeće junakinja crtanih i igranih filmova, dečki nose na prsima printove virtualnih super junaka…

mladost

Onda, u osnovnoj školi danas se sazrijeva puno ranije (ili ne?) i po ponašanju i odjeći ne razaznaješ djetinju dob. Imperativ mladosti je sloboda: pušenje, kafići, alkohol, droga, kasni-rani izlasci… Pa studiranje. A to traje! Čemu i žurba? Gdje se zaposliti? Roditelji su se ispraksirali u preživljavanju peglanjem kartica i prelijevanju iz šupljega u prazno. Oni pomažu, podupiru. A što će s njime? Mlad je. Ima samo 27 godina. Student. I to je to o čemu govorim. Taj mladi čovjek kojemu smo nametali virtualne junake od neke pete godine života, trudio se identificirati s njima (a neće valjda s jadnim roditeljima) narednih 15, a onda se narednih 5 godina lagano trijeznio i suočavao s krajem filma. Odlazak iz mračnog, ali ugodno toplog i omamljujućeg kina – u hladnu, trpku stvarnost. Pa kome to treba? Ja sam mlad. Ponašat ću se mlado. Izgledat ću mlado. Baš me briga. I tako do četrdesete, pedesete… Sakrij bore, prilagodi frizuru, ubij za brendiranu odjeću i obuću, kakogod ali stigni tamo gdje su “viđeni” da bi i tebe spazili. I sad se ti usudi biti zreo, usudi se stariti. Tko te treba takvog – bodeš oči i svima nedvosmisleno ukazuješ kakvi će jednog dana biti. Kako okrutno od tebe! Skuliraj se, vrati nazad i ostani mlad. U inat.

P. S. Baš neću o izborima!

Eva