Nastavlja se gašenje lokalnih medija; posljednja žrtva – Večernjak

KARLOVAC – Priča o polaganom umiranju lokalnog novinarstva dobila je i najnovije poglavlje – u povijest je otišlo još jedno lokalno dopisništvo nacionalnih medija. Regionalna izdanja Večernjeg lista gase se, a s njima i karlovačko dopisništvo Večernjaka. Od preostalih četvero novinara ove nekada najveće karlovačke redakcije, troje ih ostaje bez posla, što će za čitatelje značiti – još manje lokalnih informacija.

U svojim najboljim danima ovaj je dnevnik Karlovčanima svakodnevno donosio čak 16 stranica lokalnih vijesti i tema, a za karlovačko dopisništvo radilo je čak dvadesetak suradnika iz Karlovca i Karlovačke županije. Broj stranica i novinara u karlovačkom dopisništvu postupno se smanjivao posljednjih pet godina, da bi se danas sveo na jednu dopisnicu i jednu fotoreporterku agencije Pixell.

– Novinarstvo je profesija u kojoj se danas neminovno dobiva otkaz, ukoliko vas prije ne ubiju. I ja sam dvaput dobio otkaz, a za ovu me redakciju vežu posebne uspomene jer sam 1977. godine upravo ovdje započeo karijeru kao novinar-suradnik. Ovo što se dogodilo je, čini se, sudbina tiskovnih medija, budući da je od 2008. do 2012. gotovo 50 posto novinara dobilo otkaz – kaže novinar i publicist Danko Plevnik.

Ovo je samo nastavak tužne priče o lokalnom novinarstvu, jer podsjetimo, tijekom posljednjih desetak godina ugašena su i dopisništva Jutarnjeg lista i Hrvatske televizije, redakcije Karlovačkog lista i Tjednika 7 dana, dok su Hrvatski radio Karlovac i Karlovački tjednik lani drastično smanjili broj zaposlenih i danas posluju kao jedna tvrtka. Što je dovelo do toga i koliko se situacija u novinarstvu promjenila posljednjih desetljeća, tema je o kojoj bi se mogle pisati knjige.

– Novinari su ranije figurirali kao društveno-politički radnici, odgovorni za javnu riječ, bili su medijator između publike i vlasti. Novinare se u društvu poštovalo, međutim, kada je došla ova današnja profiterska uloga medija, vlasnici su počeli zapošljavati “djecu” koju ne treba niti plaćati, jer im je dovoljno vidjeti svoje ime u novinama, čime su pravi, sposobni novinari gurnuti u stanu. Novinar je danas potrošna roba, poželjno je da ima što manje škole, jer to znači da će imati i manje zahtjeva. Interes vlasnika je profit, on gleda što mu je trošak i reže troškove umjesto da dugoročno radi na razvoju. Tragično je da vlasnik, direktori i glavni urednici donašaju projekte razvoja, a kada nakon godinu dana ili nešto više ti projekti propadnu, cijenu plaćaju novinari koji su izvršavali njihove ideje. Novinari dobivaju otkaze, a oni ostaju – dodaje Plevnik.

Tko je krivac za situaciju u kojoj se novinarska profesija, pogotovo na lokalnom nivou, danas nalazi? Jesu li to uvijek samo vlasnici, ili dio krivnje ipak snose i sami novinari koji su, baveći se protokolarnim novinarstvom i zanemarujući teme od javnog interesa, sami pilili granu na kojoj sjede? I o tome bi se moglo mnogo diskultirati, no poruka novinarima koji još uvijek imaju sreću da djeluju u medijima koji su opstali, glasi ovako:

– Novinar mora na neki način preuzeti rizik svoje profesije i u tematskom smislu otvarati prostor pravim problemima, kako bi ljudi vidjeli da i novinari gledaju na stvari onako kako to gledaju sami građani, umjesto da govore s pozicije političara. Također, mediji koji služe demokraciji trebali bi biti subvencionirani kao što su to sveučilišta, jer takvi mediji služe općem javnom dobru – smatra Plevnik.

Uzevši u obzir cjelokupnu situaciju – tešku krizu i oporavak koji se ne nazire, ali i propast velikih medija i gubljenje čitalačkih navika kod mlađe populacije – ni budućnost lokalnih medija ne izgleda obećavajuće.

Tko preživi, pričat će.