Po podacima Crvenog križa najmanje 60 ljudi s područja Banovine stiglo je u Karlovac. Riječ je o obiteljima koje su izgubile svoje domove u razornom potresu, te su privremeni smještaj pronašle u Karlovcu. Među njima je i obitelj Ljubanović, koju smo posjetili u njihovom trenutnom domu na Drežniku.
Cijela se zemlje prisjeća tragičnog potresa koji je prije godinu dana osim tla uzdrmao i srca ljudi. Danas je najteže stanovnicima Banovine kojima su urušeni domovi, uništena imovina, ali i stavljena sumnju kako će Banovina ikada biti ono što je bila. S gorkim okusom u ustima bračni par Ljubanović prisjeća se 29. prosinca 2020. godine.
-Bilo je negdje oko 12 i 20, osjetili smo jaki potres i normalno mi smo istrčali svi van i bili smo na dvorištu. To je bilo strašno, to ne možemo niti opisati, ispričao je Ivica Ljubanović.
-Nismo mislili da ćemo ostati živi. Naša unuka živi u stanu do nas, oni su vrištali i zvali nas van. Nama je teta pala u kupaonici i zatrpalo ju je. Nismo mogli otvoriti vrata. Onda je uletio muž od unuke i onda smo nas dvoje gurali vrata i uspjeli nju nekako izvuči, rekla je Ivičina supruga Zlata.
S knedlom u grlu i suzom u oku prisjećaju se strašnog potresa koji je uništio njihov dugogodišnji dom u centru Petrinje. Dom gdje su odgajali svoju djecu, čuvali unučad i planirali mirnu starost. Oboje su Karlovčani pa im je tako smještaj u kući ponudio Ivičin brat. Tu su došli istoga dana.
-On nas je zvao i mi smo odmah nakon dva, tri sata uzeli jednu torbu, koliko smo mogli, i došli smo tu, priča Ivica, a gospođa Zlata dodaje kako nisu mogli u kontejner jer je njen suprug operirao kuk, a ona ima problema s kičmom, uz to još brinu o 96-godišnjoj Ivičinoj teti.
Nakon par dana vratili su se u Petrinji, u svoju prušenu kuću, izvukli one stvari koje su mogli, a u tome su im pomogli i karlovački navijači, kojima su i danas zahvalni. Govore kako se tada dobrota ljudi prepoznala kao nikada prije.
U Petrinju su otišli u mladosti jer je Ivica bio profesionalno sportaš, hrvač, koji je zajedno s tamošnjim hrvačkim klubom u nekoliko navrata bio prvak Jugoslavije, a kasnije i priznati sudac. Ovo nije prvi puta kako su se vratili iz Petrinje u Karlovac, isto su napravili i za vrijeme Domovinskog rata.
-Ovo nam je teže palo. Ono kad je počelo pucati, bježao si, a ovdje ti nisi mogao pobjeći. Ovo je bilo jako, jako teško, kaže Zlata koja dodaje kako su za vrijeme rata bili mlađi, u 40-tima i u Petrinji ih je dočekala cijela kuća.
Iako im je Karlovac blizak, voljeli bi se vratiti u Petrinju. No ne znaju kada će to biti, jer informacije o obnovi svoje kuće ne dobivaju. Ipak nadaju se kako će se prije ili kasnije vratiti u Petrinju gdje im se nalazi obitelj, dvoje djece, unučad te praunuče.
