Klaudija Gatarić i Tin Butala profesionalni su vatrogasci u Javnoj vatrogasnoj postrojbi grada Karlovca. Ljubav prema vatrogastvu rođena je u djetinjstvu i svakim danom ona je sve veća. Njihov posao, posvećenost i požrtvovnost čine ih herojima našega društva. Klaudija je ujedno i prva operativna vatrogaskinja u Javnoj vatrogasnoj postrojbi grada Karlovca.
-To znači da sam prva žena koja je zaposlena u JVP Karlovac, nadam se ne i zadnja, tako da očekujem neku kolegicu uskoro, možda na sljedećem natječaju. Ravnopravni sam član postrojbe. S Tinom sam u istoj smjeni, zajedno idemo na intervencije i ne štede me.
Tin je odrastao uz vatrogasce i već je kao dječak znao što želi biti kada odraste.
-Meni su djed i pradjed vatrogasci, članovi su DVD-a Karlovac. Oduvijek sam uz vatrogasce, odrastao sam uz njih i od svoje devete godine sam u dobrovoljnom vatrogastvu, ušao sam u sustav kroz mlade, družili smo se, vježbali i tako sam to zavolio i odlučio nakon srednje škole upisati Vatrogasnu školu i završetkom je počela moja karijera vatorgasca.
Upravo ta rana dob uključivanja u vatrogastvo važan je čimbenik za razvijanje ljubavi prema tome poslu, a samim time i za razvijanje kadra. Vrlo rano, već u prvome osnove i Klaudiji je bio određen put hrabrosti. Svi su znali njenu želju, prijateljice, obitelj i poticali su je da to i ostvari.
-Kod mene je mama bila vatrogaskinja, isto je išla po natjecanjima, onda sam ja počela. Već u prvom osnovne smo mi imale žensku ekipu, isto tako podmladak, mladež, seniore. Još prije Vatrogasne škole sam počela sudit i zapravo sam cijeli život htjela biti to. Puno njih u Vatrogasnu školu krene s 18, 19, ja sam već premašila dvadesetu. Uvijek su mi govorili nikad te neće vatrogasne postrojbe zaposlit jer žene nisu baš u vatrogascima, ali na kraju sam ipak dobila posao i sad sam već tri godine tu. Ispunila mi se u stvari životna želja i mogu reći da sam sretna zbog toga. I radim ono što volim.
Vatrogastvo nije posao, nego poziv za koji je najvažnije ostati smiren i fokusiran
Stresu i strahu mjesta nema u njihovu poslu.
-Prije svega, to je poziv, to nije posao i za to je potrebna velika ljubav i ako vi ne volite taj posao, stres će vas uništit, strah će vas uništit i nikad nećete moć dat ono najbolje od sebe na intervenciji kad je to najbitnije i s time ćete ugrozit sebe, druge kolege i one koje spašavate. Po meni je najvažnije ostat smiren i fokusirat se na taj zadatak na toj mikrolokaciji, isključit jednostavno i neke osjećaje i potisnut ih ako je potrebno. Najvažnije je ostat smiren i fokusiran. Ako nisi smiren, paniku širiš dalje na druge kolege, na sve i to nije dobro, ističe Tin.
Oduvijek ih uče da jedan vatrogasac nikada nije sam, a timski rad i usklađivanje jedan su od osnovnih uvjeta uspjeha.
-Nas uvijek uče da jedan vatrogasac nikad nije sam. Mi kad idemo na neke intervencije, osobito kad su to neke zahtjevne intervencije, uvijek smo par. Znači, navalni jedan, navalni dva i tako, onako kako se dijelimo po grupama, ali mi isto tako puno i vježbamo pa smo uvježbani, iako nikad ne možemo predvidjet, ali pripremamo se za različite intervencije. Timski rad je važan, naša smjena se jako slaže u svemu pa tako i na intervencijama, naglašava Klaudija.
Uniforma, kaciga, jakna, hlače, čizme, rukavice, potkapa, boce sa zrakom, brojni alati poput sjekira, cijevi, mlaznica sve je to njihova oprema i njihova svakodnevica koja nije baš poput one koju često gledamo na filmskim platnima.
-Mi nemamo štangu, ali kad zazvoni, onda trčimo, ako smo u postrojbi, po stepenicama, ili trčimo sa svih strana gdje smo u krugu dvorišta jer ne izlazimo iz kruga dvorišta van. Kad je smjena tih dvanaest sati, mi smo uvijek unutar prostora, kaže Klaudija, a Tin dodaje kako su u roku od minute vani obučeni.
I onda slijede intervencije. Nakon onih teških, nastoje ne razmišljati o onome što se dogodilo.
-Imamo požarnih intervencija, od požara kuća, stanova, gospodarskih objekata, kontejnera, vozila. Imamo dosta prometnih nezgoda jer smo prometno čvorište, pokrivamo dobar dio autoceste, od Slovenije do Bosne ove lokalne ceste. Ima intervencija spašavanja s dubina, visina, spašavanje životinja, spašavanje iz poplave, potresa, kaže Tin.
–Kad imamo neke veće intervencije, poslije svi sjednemo s našim zapovjednikom smjene, imamo cijelu analizu tog događaja, bilo da je prometna ili požar kuće. Nakon toga više uopće ne pričamo o tome, ističe Klaudija.
Svaka je intervencija na svoj način specifična i zahtjeva znanje i smirenost. No, postoje one koje su Klaudija i Tin izdvojili kao teške i kao one koje se ne zaboravljaju.
-Sjećam se jedne intervencije, možda sam radila mjesec-dva, imali smo požar kuće. Bio je to požar od temelja do krova. Sve je izgorjelo i to je bilo u dva ujutro. Vratili smo se nazad u postrojbu drugi dan u podne. Još jedna velika požarna moje smjene je bila požar Pamučne u Dugoj Resi na koju smo prvi došli. To je bilo popodne, a vratili smo se već je prošla ponoć. Bilo je tu jako puno vatrogasaca. Na relaciji prema Tušiloviću tamo su najstrašnije prometne. Imali smo ih puno sa smrtnim slučajevima, ali ne razmišljamo poslije o tome, kaže Klaudija. Tin je izdvojio intervenciju spašavanja iz poplave u Gunji kao i potres u Glini gdje su rukovodili brojnim timovima.
No, nije uvijek teško… Tin i Klaudija obukli su se kao da idu u požar, a zapravo je bila riječ o mački koja se nije dala van iz stana. I to su riješili. Trenutno se pripremaju za protupožarnu sezonu. Odnosno, oprema i konvoji su spremni, po dva tjedna su u pasivnim dežurstvima ukoliko bude trebali ići u ispomoć kolegama u priobalju.
