Karlovačku sudbinu zauvijek je promijenio četvrti dan listopada 1991. godine. Nekima je zauvijek uništeno djetinjstvo, nekima mladost, a nekima starost. Svaki dionik nosi bolna sjećanja, a fotografije i dalje žive u mislima. Neke priče i dalje se čuju kroz one ljude koji su strepili svakog dana. Posebnu priču donosi prva ratna bolnica u Topuskom. Bez suvremene dijagnostike, s ograničenom opremom i stalnom neizvjesnošću, djelatnici bolnice davali su sve od sebe kako bi spasili živote brojnih pacijenata. Katica Rubić, citotehnologinja, djelatnica Odjela za patologiju i citologiju OB Karlovac, dopredsjednica Hrvatske udruge citotehnologa, sindikalna povjerenica i članica Pregovaračkog odbora samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi te predsjednica Kluba braniteljica pri Udruzi 110. brigade, tvrdi da sjećanja zauvijek žive, a posebno joj je drago zbog nastanka filma o bolnici. Navodi da su medicinski djelatnici bili važan i neizostavan dio pobjedničke vojske te su dali nemjerljiv doprinos u Domovinskom ratu.
– Izmijenio nas je sve. To su događanja koja mi nismo predvidjeli. Jednostavno, snalazili smo se u trenutcima i morate znati da je u tom momentu, kad su počela ratna djelovanja, Karlovac napustilo oko 450 zaposlenika. Velik dio zaposlenika bio je pun entuzijazma. I sama sam se prijavila kao dobrovoljac s ostalim kolegama i stavila sam se na raspolaganje za obranu Republike Hrvatske.
Prva asocijacija na spomenutu bolnicu joj je lik i djelo zapovjednika, pokojnog kirurga Nine Šikića, koji je bio veliki vizionar. Navodi da je zaslužan za formiranje spomenute bolnice. Zbrinjavali su se civili koji nisu mogli dolaziti do drugih bolnica, a ono što je bilo najvažnije jest sanacija ranjenika uz spašavanje njihovih vitalnih funkcija prije nego što se prevezu u pozadinske bolnice gdje su nastavili s liječenjem.
– Kad smo se pojavili u Topuskom, krenuli smo s kompletnom opremom iz karlovačke bolnice. Naravno, kad smo došli u Topusko, nismo računali na takve uvjete. Brzo smo se morali prilagoditi. Nije bilo ni vode ni struje. O higijenskim uvjetima i epidemiološkoj situaciji da ni ne pričam.
Nevjerojatno je kako su se svi dobro snalazili u raznim situacijama, prisjeća se Rubić. Nisu razmišljali ni o čemu drugome osim o tome kako pomoći pacijentu. Povjerenje je bilo značajno i svi su bili kao jedna duša.
– Kad smo stigli u Topusko, tamo smo zatekli jednog mladog liječnika koji je doslovno bio s našim braniteljima u rovovima. Jako su ga branitelji voljeli. Nisu ga dali. Mi smo ga pokušali poslati da se malo odmori kad smo stigli. Međutim, oni su rekli: “Vi možete svi ići, ali njega ne damo.” Imali su toliko povjerenja u njega.
Nitko se nije rodio kao junak i svi smo osjećali strah, objašnjava Rubić i dodaje da je prvi put strah u ratu doživjela kad je putem do Topuskog naišla na prve srušene kuće i čula prve metke dok je bila u kombiju. Rubić nam je otkrila još brojna teška sjećanja vezana uz Domovinski rat, a cjelokupan razgovor poslušajte u emisiji „Gost dana by Eva Zadro“ na našem YouTube kanalu.
